BOG — PRIRODA — ČOVJEK
ne, omogućuje „materijalni" i „duhovni" rad kao
naročite, posebne radove kao što je (ne vremenski,
nego logički-transcendentalno) pred-uvjet i temelj
mogućnosti njihove diobe baš prema svojoj total-
nosti, jedinstvenosti, jedinosti, uniformnosti, isto-
vetnosti, samomoći61.
Na mjesto filozofije kao apsolutne samosvijesti
apsoluta, ne stupa antropologija62, još manje soci
jalna teorija (na primjer: takozvana „kritička teori
ja društva" kao bastard iz odnosa filozofije povijes
ti i sociologije), najmanje obične u pozitivističkom
duhu shvaćene znanosti, nego ponajprije predmetno
različita, u svojoj „metodičkoj" i „metodologijskoj"
biti
jedna
Znanost. K. Marx kaže: „sama povijest je
zbiljski
dio
prirodne povijesti
, bivanje prirode čo
vjekom. Prirodna znanost će kasnije isto tako pod
sebe subsumirati znanost o čovjeku kao što će zna
nost o čovjeku prirodnu znanost: bit će to
jedna
znanost (rukopisi iz 1844) (MEW Erganz., Erster
T., str. 544). Nakon navodnog posvemašnjog prije
loma i prekida s ranijim shvaćanjima, na primjer
po L. Althusseru,63 isto se kaže u „Die deutsche
Ideologie” (1845— 1846) (MEW 3, Dietz, Berlin
1959, str. 18: ,,Wir kennen nur eine einzige Wis-
senschaft, die Wissenschaft der Geschichte .. . etc.").
slobodno dovoljno približno staviti pojam rada . . (str.
13).
61 Usporedi Fr.
Engels,
Von der Autoritat (pis. 1872—
—73), MEW 18, Dietz, Berlin 1962, str. 305. i si.
62Usporedi, na primjer,
J. P. Sartre,
Critique de Ja
raison dialectique, Gallimard, Pariš 1960, gdje se traži kon
stituiranje strukturalne i historijske antropologije kap pret
postavke filozofije društva i povijesti u marksističkom
smislu.
63Usporedi
L
.
Althusser,
Pour Marx, Maspero, Pariš
1966, str. 19—20, 25, 28—29, 233—238; za klasifikaciju i sub-
diviziju Marxovih djela usp. str. 27.
139
