BOG — PRIRODA — ČOVJEK
naseliti i tako jednom naseljeno samo opet svijet
nositi, njegovim znacima obilatije upućeno prebi*
vati, dob-ro vremenovati, to jest vjekovati, doista ži
vot u sebe dostatnije i uspješnije odjelovljivati nego
što to dozvoljava usuknuti i usučeni svijet rada.
Svako govorenje o životu i življenju bilo bi iz
lišno i varljivo ako bi se oni predmnijevali prema
karakterima bitka kao rada, na kojima je radila i
radi jedna dugotrajna povijest. Nije nam do toga
da pohabane termine „bitka" i „tubitka" nadomjes
timo naslovima „života" i „življenja", koji su boga
tiji metafizičkim mogućnostima, a da ostanemo u
okvirima koji se čine neizbježnim. Uostalom, odu
vijek se pri „biti" (verbal.) primišljalo „živjeti" kao
bivati, to jest na-stajati, pre-stajati, o-stajati:
stajati.
Stojna ljepota bitka jest u njegovoj trajnosti. Lije
piti se za
takav
život, nije naša stvar. Na kraju me^
tafizike Hegel je govorio o „životu" kao gibanju ap-
soluta, apsolutnog pojma (ideje), o životu koji u se
bi nosi omogućavajuće ništa. „Dijalektika" razlike
u jedinstvu moguća je ako je nosi, gibajući se, ži
vot. „Rad pojma" (drugi bitni karakter apsoluta)
podredio je, međutim, u konkurenciji s ništujućim
životom, ovog samog svojem zahtjevu-zapovijedi Io-
gosa u smislu logike koja daje sheme (pra-dio, Ur-
-teil, sud) za svrstavanje svega u znanje totalne zna
nosti (sistem), _,,Dijalektika" negacije otkriva i pri
kriva živo ništav No, nije nikako riječ o tome da se
u mišljenju radi pravog početka vratimo mladom
Hegelu, koji je sve što jest kao takovo, kao najviše
i u cjelini mislio iz života, te da ga izigramo protiv
poznog mislioca „Logike" i „Enciklopedije". Jer,
već u takozvanim Teologij skini spisima iz mladosti,
sasvim očito pak u takozvanoj jenskoj Logici i Fe
nomenologiji duha, na djelu je život u službi rada
pojma. Hegel, iako tematski širi obzor spram pret
hodnika, ostaje od misaonog početka na stazi me
149
