BOG — PRIRODA — ČOVJEK
mog duha, prirode i logosa (tehno-logička struktura
prakse). Univerzalni, obuhvatni karakter pred-ka-
zivanja i objave (Offenbarung) mito-logike vidio je
na vrhuncu metafizike
Hegel,
kad je
čitavu sferu,
„apsolutnog duha" označio kao
religiju
za razliku
od svake pa i same „apsolutne religije". Tako kaže
Hegel
u svojoj Enzyklopadie der philosophischen
Wissenschaften (1830) (izd. F. Nicolin — O. Poggeler,
F. Meiner, Hamburg 1959, § 554, str. 440). Zašto ta
ko misli? „Ako riječ duh (Geist) . . . treba imati smi
sao, sadrži on svoje objavljivanje" (§ 564, str. 446)68.
68
Kasni
Schelling
je tu pošao dalje od Hegela (po
programu), ali je u izvedbi „mitologiju" (u užem smislu)
novovjekovno podredio apsolutnoj subjektivnosti u obliku
„naivne filozofije", umjesto da, van historijske verzije bilo
kojeg mita, samu filozofiju, kakva i bila, ne samo u njenom
„negativnom obliku", izvede iz mita kao mito-logike. Takav
obrat markira preobražaj „filozofije mitologije" u „mitolo-
giku filozofije". Kako Schelling tako
Bloch,
kojeg
Haber
-
mas
s pravom naziva „marksistički Schelling" (1. c„ str.
336—351), moraju biti, radi postizanja nisveau-a i intenziteta
problematike znanosti i rada (i slobode), iako obiluju
„mitskim" i „mističkim" gradivom, uključeni u bitno razu-
mjevanje mita, „prevladani", „racionalizirani". — Usporedi
za Schellinga:
K. H. Volkmann-Schluck,
Mythos und Logos,
Interpretationen zu Schellings Philosophie der Mythologie,
de Gruyter, Berlin 1969, gdje se, s pravom, Schelling tretira
kao jedini koji je filozofijski promislio „mit" (str. 7, 115).
Iako istinu koja se pokazuje i povlači u ukazivanje ne mjeri
mjerom apsolutnog Logosa, autor ipak smatra da je van
pitanja kako mit pripada prošlosti (str. 126), to jest: da se
s logosom, koji raspravlja temelje (i razloge) biča i tako
ih utemeljuje, promijenila bit kazivanja (ibid.). To dolazi
otamo što autor promišlja mit i logos kao dva paralelna
oblika govora (Sprache), dva načina kazivanja (str. 134), pa
zato može govoriti o prelazu od mita u logos (str. 138). Sa
svim prednostima što ih ima pred običnim istraživanjima
mita i mitologija, ostaje tako autor u tradiciji gledanja na
njih, ne razumije bit mita van njegovih historijskih verzija.
Mit nije vezan uz „međuigru bogova i ljudi", ono što ih
sjedinjuje, „jedno" (das Eine), i uz njihov prijepor (Wie-
derstreit) (str. 134). što će kao „iznlimno", „sveto" i ,,spa
10
praksa
145
