PRAKSA RADA KAO ZNANSTVENA POVIJEST
S onu stranu „apsolutnog" i „relativnog" već uvijek
čovjeku pripada vijest povijesti da je pripovijeda i
ispovijeda u odlučujućoj pripovijesti (ne: pripovijet
ki, priči!). Povijesno mišljenje nije ni filozofija po
vijesti koja iz „svrhe" događanja računa s posljed
njom mogućnošću ( e s h a t o n ) , ni historija koja
bi da nas pouči iz prošlosti. Ono se brine oko na-
vješćujuće vijesti na koju ga kao na prvo upućuje
ono što jest već po jednoj vijesti koja se izvijestila
do informacije. Navješćivanje kao bit govora dalo
je povijesni sklop u kojem znanje zna-shvaća znano
i spravlja ga u znanosti koja se, usmjerena na svagda
novo i aktualno, obnavlja u sve većoj utežnosti i
rastežnosti, od kojih se sustežemo.
Otkaz
,
odricanje
poslušnosti jednoj zapovijedi,
koja kao forma infor
mirajući uniformira sve formirano preko obrazov
nog (i „kvalificiranog") čovjeka u sustav i postav,
oslanja se na
neiscrpljivost života
u vijesti, na nje
govo uskraćivanje da u nju uđe; naravno, ako smo
se spremili da ga primivši živimo van pravila komu
niciranja zbog kojih nam se uklanja, sam od nas
sklanja.
Povijesno mišljenje, mislena povijest, upućuju
ći se po jednokratnoj ali dugotrajnoj zgodi znanstve
ne mito-iogike kao tehno-logike, otvara neisčrplji-
vom, neuravnjivom životu svjetovni pripad f slučaj)
(chance) u kojem se, sa svim svojim teretom preda
je, otpora i ponosa, za život spremno, za njeg a ne
za događaje u svijetu ojačano, njega dostojno živ
ljenje — pred-kazujući još-ne-kazano, jedva slućeno,
ali ne-obhodno — može poslušnije i time vlastitije
Suhrkamp, Frankfurt a. M. (1965) 1967, str. 16;
H.
Al, Ideen
zu einer lcritischen Theorie der Gesellschaft, ed. Suhrkamp,
Frankfurt a. M. 1969, str. 189]. Pogotovo to važi za Marcuse-
ovu najnoviju argumentaciju protiv ukidanja transcenden-
cije umjetnosti i lijepoga, protiv teza o „kraju umjetnosti"
(Counterrevolution and Revolt, Beacon Press, Boston, Mass.
1972).
148
