PRAKSA RADA KAO ZNANSTVENA POVIJEST
Tendencijski onda ta jedna znanost biva i pred
metno monističnom.
I Heidegger u svom do sada poznatom posljed
njem spisu (1964. pisanom)64 govori o „dovršava
nju” i „kraju” filozofije u znanost
ima,
doduše uz
jednu osnovnu znanost. „Kraj (Ende) je kao dovrša
vanje (Vollendung) sabiranje u krajnje mogućnosti”
(str. 63). „Izvitak (Ausfaltung) filozofije u samostal
ne znanosti, koje pak međusobno sve odlučnije ko
municiraju, jest legitimno dovršavanje filozofije”
(str. 64). „Nova osnovna znanost koja određuje zna
nosti i upravlja njima” = „kibernetika” (ibid.) Ovaj
„izvitak” Heidegger, dakle, razumije u obzoru tra
dicionalnih znanosti u kojima vidi dovršavanje me
tafizike. Da bi se, međutim, razumjelo što je to
Znanost qua rad
, valja proći kroz Marxa. Ta zna
nost nije samo „otključavanje (Erschliessung) poje
dinih okruga bića” (ibid.) nego, nadasve, konstruk
tivno konstituiranje bića
kao
bića u „realiziranom”
nasljeđu čitave metafizike skupljene u jedno te isto.
Znanstveni rad, radna znanost jest bitak
u
bićima,
događanje, zgoda bitka, koja se, dakako, ne „vidi”
iza ispostavljenih bića. Ova Znanost je dana
ovijen
-
tacija
znanosti (u pluralu). Tendencija je podudara-
nje, nje i takozvanih empirijskih znanosti, bez osta
tka. Znanost, u tom smislu, jest koliko svijet rađaL
Svako „planiranje” , „rukovođenje” , „upravljanje
drugima” , ali i „racionalno privređivanje” i samo-
-vođenje, samo-upravljanje — već pretpostavljaju te-
hno-logičku bit znanosti i nisu drugo do izvršavanje
i održavanje odvijanja, razvijanja, napredovanja
njenog pogona. Naravno, ukoliko su uspješna, to
jest: primjerena mjera onoga što znanstveno, to ćc
64
Usporedi
M. Heidegger,
Zur Sache des Denkens, Nie-
meyer, Tubingen 1969, Das Ende der Philosophie und die
Aufgabe des Denkens.
140
