PRAKSA RADA KAO ZNANSTVENA POVIJEST
Ne biva samo čovjek u takozvanoj „svjetskoj
povijesti" (kao posebnoj sferi bića spram druge
sfere = prirode) čovjekom
uslijed rađa
nego i priro
da
radom
biva za čovjeka — pa,
ukoliko
Marx ovaj
rad shvaća kao „ljudski" rad,
podjednako
je čovjek
za čovjeka egzistencija (=tubitak, Dasein) prirode,
u kojoj (ili kojem) se ona (priroda) u potpunosti
očituje kao samostalno, ni od čega (ili: koga) iz
van sebe postavljeno biće, kao što je priroda za
čovjeka egzistencija ( = tubitak, itd.) čovjeka u ko
joj se on očituje kao samostalno ni od čega (ili ko
ga) izazvan sebe postavljeno biće.
U ovom misaonom toku nije teško zapaziti, una
toč formule „humanizam = naturalizam, naturalizam
= humanizam" (MEW Erganzungsband, Erster Te-
il, Dietz, Berlin 1968, str. 536), jednostavni
primat
čovjeka pred prirodom. To proizlazi iz humanističke
kvalifikacije rada kao „ljudskog", pa ispada da pri
roda
po čovjeku
postaje prirodom, dok je čovjek
sam sobom
(„svojim" radom) čovjek.
Do tog preferiranja jedne sfere bića pred dru
gom, umjesto razlučnog, otvorenog pred-nošenja
esse pred entia51, dolazi, i nikad to Marx neće pre
vladati, zbog
antropologijske kritike
(na Feuerbacho-
vom tragu) Hegelovog spekulativnog apsoluta, koja
je — bez obzira na faktički Feuerbachov utjecaj bila
prisutna kao mogućnost već u Marxovoj postavci
onog što „učenici" mogu nakon „učiteljeva" „siste
51
Ipak, prikrivena prednost esse pred ens ostaje u ta
kozvanoj „realizaciji filozofije" na snazi time što se ens uz
diže do esse jer se u „pravom", „istinskom" etc. ens poduda
raju esse essentiae et esse existentiae. No, baš zbog tog
uzdizanja
ens na esse, ne može esse biti ni tematizirano!
Esse u realiziranoj i ukinutoj filozofiji ostaje izvan misaonog
obzora i baš se time u svojoj jednoznačnosti kao Rad apso
lutno učvršćuje.
130
