BOG — PRIRODA — ČOVJEK
joj je „krug krugova" = sistem nužnih momenata
ideje
(Hegel,
Enzyklopadie der phil. Wissenschaften,
(1830), izd.
F. Nicolin i O. Pdggeler,
F. Meiner, Ham
burg 1959, § 15, str. 48)49.
Tom izazovu Metafizike odgovara Marx „reali
zacijom filozofije", koja ima, kako vidjesmo, dakle
veće implikacije od onih što se mogu očitovati unu
tar humanističko-naturalističkog horizonta jedne još
tako sveobuhvatne zamišljene „pozitivne", „empi
rijske^ itd. znanosti. Stoga: suprotnosni odnos filo
zofije kao filozofije i „pozitivne znanosti" nije raz
riješen na jedino mogući način, to jest: metafizički
u obratu od „onostranog svijeta" k „ovostranoj zbi
lji", pa se onostranost javlja kao puka „ideologijska"
tvorba. Tu se korijeni nemisaono suprotstavljanje
„znanosti" i „ideologije" i apsolviranje putem odba
civanje filozofije u korist znanosti koje se meta
fizičko podrijetlo pokriva i prikriva i baš tako us
postavlja i učvršćuje u svojoj svemoći. Metafizika
na djelu, nesvjesna sebe, prikazuje se kao „empirija"
(kao da je ova ikad metafizički neutralna?), a ,,eks-
plicitna filozofija" postaje „ideologijom". Sad je sve
na tome da se ono što ova „kriva svijest" iskrivljuje
pokaže, pojavi u „pravom" liku, a za to je potrebno
odstraniti „empirijske" uvjete postanka „ideologi
je": ovi nemaju, po Marxu, izvor u biti svijeta koja
je gibanje i razvoj „produktivne snage rada", nego
u određenim „društvenim odnosima" koji su diobom
rada osamostalili se do „reificiranih" i „otuđenih"
odnosa kao pseudosubjekta, kojeg su „živi", „zbilj
49
Bilo bi vrlo izdašno za razumijevanje onog što En-
gels hoće svojom „dijalektikom prirode” kad bi se njegov
„vječni kružni tok u kojem se materija giba” , „izvjesnost da
materija u svim svojim preobražajima ostaje vječno ista,
da se nijedan od njenih atributa ne može izgubiti” ... itd.
MEW 20, Dietz, Berlin 1962, str. 327, Uvod, pisan vjerojatno
u kolovozu 1878) usporedio s Nietzscheovim »vječnim vra
ćanjem”.
127
