BOG — PRIRODA — ČOVJEK
motvorenju rada,
a rad je u njoj ne-moćan, napro
tiv: njom omogućen, potrebno je da se
destruira
antropologijski horizont etabliranja rada kao svije
ta. Samo u svojoj uniformnoj jednostavnosti, bez
maski koje je podupiru, kao takova do identiteta
sabrana onto-theo-kosmo-antropologijska samosvoj
nost apsolutnog rada — doista, iz metafizički neo-
dredljive slobode, iziskuje pitanje koje više ne istra
žuje ono što je radom predodređeno i, tako istražu
jući, samog njega osigurava, nego promišlja povijes
nu predodređenost samog rada iz radnom neuhvat
ljivog, radbm znanošću neshvatljivog života kojem
je svijet rada samo jedno razdoblje, a ne zauvijek
udijeljeni usud.
*
* *
U početnom citiranom Marxovom tekstu iz Ru
kopisa (1844), kojeg odlučujuće značenje i važnost
za čitavo djelo možda sada nije više tako misli dale
ko, na djelu je metafizičko prikrivanje metafizičke
stvari rada kao dovršavanja jedne duge povijesti.
Pokušajmo mjesto u tekstu gdje je riječ o „tvorenju
(i: rađanju)" čovjeka i prirode
„ ljudskim
radom"
(durch die menschliche Arbeit) pročitati bez ovog
pridjeva u smislu antropologističke emfaze metafi
zičkog subjektiviteta. Tad bi, u strogom smislu, ovo
mjesto trebalo da glasi samo: „durch die Arbeit"
pa da rad kao tvorac i roditelj čovjeka-radnika do
đe na vidjelo, a ne da se sakrije iza bića i navlastito
čovjeka samog kao neko njegovo svojstvo, kao da
ovaj i bića već nešto esencijalno-egzistencijalno mo
gu biti prije povijesne odluke u zgodi rada.
Promislimo stoga još jednom, odsudnije, prate
ći, na osnovi rečenog, domet tog mjesta u citiranom
tekstu i djelu uopće. Iz njega ponajprije proizlazi:
9 PRAKSA
129
