bog
— PRIRODA — ČOVJEK
modacija spram religije, države, i tako dalje" (ibid.)
jer ona nije proizlazila iz njegova moralnog nedos
tatka, nego iz „laži njegova principa” (ibid.)46.
Marxova ambicija, gotovo veća od Hegelove idea
lističke, koja je ipak logički i realiter lučila esenciju
i egzistenciju, bit i pojam, vječnost i vrijeme i tako
dalje, bila je da idealizam metafizike ukine u
racio
nalnoj fizici
jednog jedinog prirodnog-ljudskog [ko
munizam kao naturalizam = humanizam, i obratno]
medija: svijeta rada van ograničenih privrednih okvi
ra u kojima se do sada razvijao. Marxova povijesna
zasluga baš i jest u tome što je svijet rada prepo
znao kao istinu „pojma" (konkretnog pojma = ide
je) pa se „realizacija filozofije" putem revolucionar
ne teorije i prakse -
kritike
društva mogla ograničiti
na ukidanje onih odnosa među ljudima u procesu
proizvodnje koji priječe da dode do zbiljskog iden
titeta „znanosti” (kao imena Hegelove filozofije)47 i
rada.
U tom smislu Marxu je, kao i Nietzscheu na dru
gom putu, bilo stalo do prevladavanja metafizike
realizacijom njenog programa, do pomirenja tem-
poralnosti u smislu promjenljive prolaznosti i tem-
46 Taj
osnovni
stav, ne samo spram Hegela, nego —
kroz njega — spram filozofije
kao filozofije,
izražen u Ru
kopisima (1844), prihvaća jedan od
bitnih
motiva iz diserta
cije (1840/41) (1. c., str. 326 i si.), da, čak iz predradnji za
nju, ili za neko drugo cjelovito djelo (1838/39) (1. c., str. 216,
218).
47 Usporedi Predgovor za Phanomenologie des Geis-tes,
ed. Hoffmeister, F. Meiner, Hamburg 1952, str. 12: „Pravi
lik u kojem egzistira istina može biti jedino njen znanstve
ni sistem. Zato raditi na tome da se filozofija približi formi
znanosti — cilju da može odložiti svoje ime ljubavi spram
znanja i bude zbiljsko znanje — to je ono što sam stavio
pred sebe''.
125
