PRAKSA RADA KAO ZNANSTVENA POVIJEST
Kako je pak ono samo zapravo kao ljudsko konsti
tuirano
produkcijom
„materijalnog života” (MEW,
3, str. 21) koja sačinjava razliku čovjeka i životinje
(ibid.), „zbiljskim životnim procesom" (1. c., str. 26)
pri čemu „zbiljsko" (wirklich) znači „djelovno i dje
latno" (wirkend) (1. c., str. 25) to je
prava
povijest
— povijest „zbilje" (Wirklichkeit) kao „čina", „rad
nje", „djelovanja" (Wirken) koje
u sebi
ima svoju
svrhu, svoju formu formi, i „zna" sebe (temeljni
momenti Aristotelove misli u
realiziranoj
projekciji
Hegelove apsolutne filozofije) — znanstvena povi
jest prakse rada, oslobođena, s jedne strane, „ideo
logijske" „mistifikacije" hipostaziranog „carstva"
mislećeg procesa kao „demiurga" svega, a, s druge
strane, nemisaonog, golo-faktičkog „postojećeg" (des
Bestehenden). Kad
jest
(prakticira se, potvrđuje se,
stabilizira se, obistinjuje se) kao znanstveno [sebe
istražujući u bićima istraženo to jest nađeno, samo-
konstruirano, samo-shvaćeno u svojoj isključivoj (s
obzirom na nešto „drugo” , na drugo-bitak) prozir
nosti i providnosti i time osiguranoj postojanosti]
gibanje, zbivanje, događanje sama sebe posredova
njem čovjeka— (znanstvenog)—radnika. Bilo što, bi
lo gdje i bilo kada, nastupilo kao transcendentno
spram imanentnog, kao subjektivno spram objektiv
nog, samo mišljeno spram realnog, samo važeće i
vrijedno spram faktičkog, samo bivajuće spram
sčvrsnutog postalog, zbijenog, itd., itd. — svagda
jest
po obuhvatnom zbivanju Rada kao samoteme-
lja, samomogućnosti, samostalnosti, samostvaranja,
samotvorenja sebe u svemu, svega u sebi.
Ako „komunizam" u svojoj trećoj momentnoj
dijalektičkoj određenosti
,,bića“
(ili
biti,
Wesen) to
jest
„zb ilje1,
— koja je „pozitivno ukidanje" komu
nizma kao apstraktno-općeg
bitka
(prvi momenat),
„komunizma . .. kao konsekventnog izraza privat
nog vlasništva" (MEW Erganz., Erster T., str. 534),
120
