PRAKSA RADA KAO ZNANSTVENA POVIJEST
no nameće, ako to već nije prosuđivanje o radu koji
nije
svojstvo
čovjeka
, (zar bi čovjek mogao postati
subjektom svjetske povijesti
radom
kad bi rad već
uvijek bio svojstvo čovjeka?), nego naprotiv, čovjek
svojstvo
rada29.
Što bi bilo, na osnovi citiranog Marxovog teks
ta, bliže nego zaključiti da sam čovjek
biva po radu,
ali radu bez atributa „ljudski"? Jer, što u stvari
suponira taj tekst, koji u „konkretnom" elementu
svjetske povijesti izriče ontologijsku tezu o identi
tetu esencije i egzistencije, nego da je
rad
„apsolut"
i „najviše biće", da rad, u vidu samopostavljanja,
omogućuje između ostalog, ne samo svjetsku povi
jest, u smislu sinteze prirodnog i povijesnog (u užem
smislu), nego i samog čovjeka kao posrednika, kao
radnika, u odnosu jednog bića (čovjeka) spram bića
u cjelini („prirode")?
Tako apsolutno shvaćen rad, u najstrožem smis
lu riječi apsolut (to jest ono što je od svega odrije
šeno te ima samo uzrok u sebi, svoj vlastiti je uzrok,
a nije učinak drugoga, po sebi je, a ne po nečem
drugom), — kao što to dokumentiraju kasniji teks
tovi, koji nisu na tom ontologijsko-metafizičkom ni-
29
Na svoj način, u jednom tekstu, koji ovdje valja
navesti, Engels je sasvim jasno, kao i inače, bez mnogo bri
ge o konsekvencijama svog stajališta, izrekao: „Rad je
stvorio čovjeka", (MEW 20, Dietz, Berlin 1962, str. 444). Ne
kakav „dijalektički" obrat — kojim bi se htjelo nadopuniti
ovu tezu time što bi se reklo: da, s jedne strane, rad je
stvorio čovjeka, ali s druge strane, čovjek stvara rad, —
morao bi prije svega voditi računa o onome što u tom
slučaju znači „stvaranje" kao atribut rada, tako da bi se
na izgled „dijalektičko rješenje" pretvorilo u nemisaonu
verbalistiku. Takvi obrati nisu, međutim, gola izmišljotina,
nego ih zastupaju ozbiljni teoretičari.
110
