BOG — PRIRODA - ČOVJEK
veau-u30— „zahvaljuje” sebe samodavanju, samo-
daru kao bit svega što jest, kao „samostalno” biće
(Wesen).
Pa ipak, Marx baš neće u Rukopisima reći da
je
rad
„supstancija-subjekt” svega, da je
rad
u naj
strožem smislu riječi, kao apsolut i kreator, „stvo
rio” biće, kreaturu, stvorenje koje se zove „čovjek” ;
a ne može to zapravo ni reći tako dugo dok mu se
čitava problematika čovjeka i rada odvija u okviru
onoga što je Hegel „po ugledu na Engleze i Francu
ze 18. stoljeća” razumio pod „građanskim društ
vom” , dakle: u sferi „političke ekonomije” (i, dalje,
u socijalno-političkoj sferi)31, dok, naime, ne temati-
zira ono što će kasnije, u svojoj zreloj terminologi
ji, nazvati „proizvodnim snagama”32. No, i to je sa
mo analitički deskribirao, a nigdje definirao, pa je
baš zato mogao s toliko humanističke emfaze i pa-
tosa stajati u otvorenosti Rada samog kao njegov
vjesnik i zastupnik, ne samo u smislu oslobođenja
radnika od najamnog rada radi rada kao „samo-
30Usporedi na primjer naoko začudan tekst, u Marx-
ovu Kapitalu I, gdje je riječ o tome, da su „sve stvari od
prirode nađeni predmeti rada" (MEW 23, Dietz, Berlin
1962, str. 193). Ako se to strogo uzme, a ne kao puka me
tafora vidljiva je mnogo veča kozmologjijska spekulacija
nego što ju je, na svoj način, u okviru prirodnih znanosti
i u stilu „induktivne metafizike", poduzeo Engels u famoz
noj „Dijalektici prirode".
31 Od ovog više „ontičkog", „empirijskog" pojma dru
štva (usp. Zur Kritik der politischen Okonomie, MEW 13,
str. 8) razlikuje Marx u Rukopisima iz 1844. više „ontolo-
gijski", „spekulativni" pojam (o kojem će biti niže dolje
riječ), a koji u „Tezama o Feuerbachu" figurira kao „mens-
chliche Gesellschaft" ili „gesellschaftliche Menschheit"
(MEW 3, Dietz, Berlin 1959, str. 7).
32Usporedi
Manfred Friedrich,
Philosophie und Oko
nomie beim jungen Marx, Duncker & Humbolt, Berlin 1960,
gdje se upozorava na odsutnost, zapravo nemogućnost de
finicije „produktivnih snaga" u Marxa tstr. 191—194).
111
