BOG — PRIRODA — ČOVJEK
(Ausdrucksweise) u poglavlju o teoriji vrijednosti
(Kapital I) — dodali bismo: ne samo tu — onda Marx
obrat k „realizaciji" filozofije prikazuje i sebi ob
jašnjava kao promjenu u znanstvenom stajalištu, u
gledištu znanosti kao nečeg subjektivnog (,,u ljud
skoj glavi") spram samog „materijalnog" (das Ma-
terielle), a ne kao samo gibanje (Bewegung) onog
što jest u njegovim oblicima (Formen) koji tendira
ju „negaciji" i „propasti" (Untergang) postojećeg
(des Bestehenden), iako mu je zapravo baš do toga
stalo. „Racionalni lik" dijalektike nije samo „pozi
tivno razumijevanje (Verstandnis)" nego
gibanje sa
me stvari,
i nije tek takvo razumijevanje „kritičko
i revolucionarno" nego je to sama dijalektički arti
kulirana zbilja u koju spada i „razumijevanje" sa
mo. „Znanost" nije tek „slika", svijest o . . . zbilji,
nego je sama zbilja „znanstvena", pa se zato može po
javiti i kao „slika" itd., ,,u ljudskoj glavi". Zato nije
bitno da li se „idealistička dijalektika" suprotstavlja
„materijalističkoj dijalektici", jer bi u oba slučaja
to bila samo različita
interpretacija
„svijeta" (to
jest forma, esencija, ideja itd.) nego je bitno da li
se „opće forme kretanja" samo
sagledavaju,
u „pro
cesu mišljenja" ili se u praksi
mijenja
odnos forme
i tvari, esencije i egzistencije i tako tvori prava,
raščlanjena i u sebi jedinstvena zbilja. Ako „Kapi
tal" nije samo knjiga o zbilji nego
istinita
spoznaja
zbilje, može on, nakon Hegela, biti samo prijelom
na, revolucionarna samospoznaja zbilje kojom se
ova uvodi u svoj modus osebičnosti i zasebičnosti
(an-und-fur-sich-sein). Od revolucionarne misli kao
misli
-čina,
koji čin
pripada
bitno
u događanje
same
zbilje, datira prava povijest, za razliku od predpo-
vijesti" (MEW 13, str. 9). Pitanje je samo tko je
„subjekt-supstancija" te povijesti? U skladu sa od
ređenjem „subjekta" u Rukopisima (1844) i Tezama
(1845) kaže se u Predgovoru Kritici političke eko
nomije (1859) da je to: „ljudsko društvo" (ibid.).
119
