PRAKSA RADA KAO ZNANSTVENA POVIJEST
ka svega što jest — bilo bi Marxovo mišljenje tek
empiricistički historicizam, sociologizam i relativi
zam, garniran i nadopunjen jednom nemoćnom, ap
straktnom i praznom, ljudsko kao samo ljudsko
(formalno) razumijevajućom antropologijom, koja bi
ostala u svog podrijetla i svojih konsekvencija nes
vjesnoj nedorečenosti (kakova je na primjer svoj
stvena Diltheyevoj životno-filozofijskoj antropologi
ji i na njoj, naposljetku, utemeljenoj „tipologiji na
zora o svijetu")• Sav Marxov napor oko „realiziranja
filozofije” bio bi tada samo nesporazum mladenač
ke lijevo hegelovske ideologičnosti, koji kao da je
Marx morao napustiti pred nekom posebnoznanstve-
nom obaveznošću historijskih činjenica. Nikada
Marx ne bi mogao misliti da će
istinski razvoj
(u
smislu Hegelove „istinske beskrajnosti", S.W., 10,
ed. Glockner, System der Philosophie, Dritter T., Die
Philosophie des Geistes, Dodatak § 386, str. 43) „pro
izvodne snage" rada (paradigmatički ocrtan u „višoj
djelatnosti" u „slobodnom vremenu" = znanstve
nom radu, radnoj znanosti; „Grunđrisse", 1. c., str.
499), kao prava povijest, za razliku od pretpovijesti,
nesmetano se moći zbivati, kad se revolucionarno
ukine „posljednji antagonistički oblik društvenog
procesa produkcije” (MEW 13, str. 9). Nikada
Marx ne bi mogao misliti da je „realno" ukidanje
političko-ekonomijskih kategorija kao takvih, pred
uvjet pomirenja, sjedinjenja do istovetnosti znanos
ti i zbilje, od kojeg „zahtjeva" i „programa" on ni
kada nije odstupio, nego je naprotiv, Hegelu zamje
rao što je mišljenje i zbilju, a u ovoj egzistenciji i
bit, pomirio samo u elementu filozofijskog „miš
ljenja", a ne u elementu same zbilje, te, primjereno
načelu „ukidanja" (Aufheben) ,,u čemu su povezani
nijekanje i čuvanje (Aufbewahrung), potvrđivanje
(Bejahung), ostao u „lošem pozitivizmu" i „privid
nom fakticizmu” (MEW Erganz., Erster T., str.
581). Stoga se nije Hegelu s pravom predbacila ,,ako
124
