BOG — PRIRODA — COVJBK
Drugim riječima: unutar „društveno" određe
nog rada, Marxova misao o radu smjera, kroz ka
rakteristične ciair-obscure „realizirane i ukinute"
metafizike,
na apsolutni karakter rada,
na rad kao
„konkretni" apsolut, „supstanciju-subjekt". Rad
kao subjektivnost subjekta i trajna materijalnost
materijala, a ne čovjek kao sam subjekt, stupa na
mjesto Hegelovog pojma, u specifikaciji: duha, kao
cjelini: ideje. Sam čovjek nije ništa nebitno: u svo
joj biti on je potreban radu kao radnji, rađenju,
jer povijesni sklop rada jest odnos bitka, biti čovje
ka i bića dotjeran do uniformnosti, identičnosti bit
ka u bićima, bića u bitku; ali čovjek jest kao onaj
koji jest, to jest: radnik,
po
radu, a nije prethodni
tvorac rada i gospodar urađenih bića u razdoblju
koje bi čovjek napravio iz praznog ništa.
Takav rad, kao nasljednik ideje o obratu meta
fizike, nije onaj rad koji valja razumjeti iz tempo-
ralnosti u smislu promjenljivog niza „sada", toka
„sada". Samo se rad u obzoru robe (Ware), rad u
pohtičko-ekonomijskom” smislu kao „trošenje” ,
„očitovanje” itd., „radne snage” ili „radne sposob
nosti” (Arbeitsvermogen), može razumjeti iz takve
temporalnosti. Međutim, rad u smislu „vječne pri
rodne nužnosti” posredovanja „mijene tvari između
čovjeka i prirode” , rad u smislu „uvjeta egzistencije
vjeka, nezavisnog od svih oblika društva” (MEW
23, Kapital I, str. 54), stupivši na mjesto Hegelova
„pojma" ili: drugačije rečeno, „pojam" ispostaviv
ši se u Marxa kao „rad" — ima temporalnost „stal
nog" sada ( n u n c s t a n s , e t e r n i t a s ) , što,
uostalom izričito, iako s obzirom na konsekvencije
nesvjesno, kaže na citiranom mjestu sam Marx.
Kad bi u Marxa došlo do istovetnosti vremena
u tradicionalnom smislu (kao promjenljivosti i pro
laznosti, toka, ili „loše beskrajnosti") i rada kao bit
123
