BOG — PRIRODA — ČOVJEK
ma", učiti kao pravi korak dalje (usporedi primjed
bu 2 drugog dijela IV glave disertacije, (MEW
Erganz., Erster T., 1. c.). Korak u smjeru antropolo-
gijske kritike nije bio bezuvjetan, on proizlazi samo
iz nužde priređivanja čovjeka za
novo.
Uostalom,
neodređeno baratanje s „psihologijskim zakonom"
prijelaza od „teorijskog duha" u „praktičku energi
ju, volju" dokumentira tendenciju k antropologijs-
koj kritici, unutar Marxova misaonog početka koji
nosi karakter slutnje. Kad se iskristalizirala misao
„prakse" (1845) bila je ona već antropologijski pri
krivena „društvom", i slično51a. Iz tih mislenih mo
tiva Marx, mora, vođen idejom čovjeka, smatrati
Hegelovu Phanomenologie des Geistes za „rodno
mjesto" (Geburststatte) Hegelove filozofije (1. c.,
str. 372), na koju, dakle, valja sav „sistem" svesti,
da bi se tu, najbliže stvari čovjeka [„Veliko na Hege-
lovoj „Phanomenologie" i njenom konačnom rezul
tatu — dijalektici negativnost kao pokretačkom i
tvorećem principu — je s t ... da Hegel samotvorenje
čovjeka shvaća kao proces, opredmećenje kao nasu-
prot-stanje, kao ospoljenje i ukidanje tog ospolje
nja; da, dakle, shvaća bit
rada
i pojmi predmetnog
čovjeka, istinskog (wahren), jer zbiljskog čovjeka,
kao rezultat njegovog
vlastitog
rada (str. 574),
„Rad
kao bit, kao obistinjujuća sebe bit čovjeka" —
(ibid.)], mogla izvršiti
kritika
„spekulacije". Tu je
instruktivan postupak lektire i interpretacije Hege-
la u
Kojeve-
a,
Sartre-
a,
Merleau-Ponty
-a i drugih ko
ji isto tako, pod utjecajem antropologijsko-egzisten-
cijalistički shvaćenog Heideggera iz faze „Sein und
Zeit"-a (literarno dokumentirane publikacijama od
1927—29) i dr., razumiju Hegela, pa mu pripisuju i
ono što je tek Marxovo (usporedi na primjer
A.
5,a Usp. 1. ad Feuerbach ... (MEW 3, Dietz, Berlin
1959, str. 7): „stajalište starog materijalizma je građansko
društvo, stajalište novoga, ljudsko društvo ili društveno
ljudstvo".
131
