BOG — PRIRODA — ČOVJEK
koja
ne
nadovezuje na Hegelovo, po ugledu na En
gleze i Francuze X V III stoljeća, „građansko društ
vo", nego na modificiranu verziju Feuerbachovog
,,Gattung"-a — „roda" (genus). Taj „rod" kao „druš
tvo" jest „naturalističko-humanistička" verzija
„konkretnog pojma”
G. W. F. Hegela koji kaže:
„Pojam je ono apsolutno konkretno [to jest „jedins
tvo razlikovanih određenja", V. S.], jer negativno
jedinstvo sa sobom kao određenost o sebi i za sebe,
koja je pojedinačnost, samo sačinjava njegov odnos
spram sebe, općenitost" (System der Philosophie I,
ed. Glockner, sv. 8, 4. izd., Frommann, Stutgart
1964, str. 361, § 164). Hegel dalje kaže: „pojam kao
takav sadrži momente općenitosti.. . posebnosti. . .
i pojedinačnosti" (§ 163), u pojmu je postavljena
njihova „identičnost" (§ 164). „Apstraktno uzeti, nas
tavlja Hegel, općenitost, posebnost i pojedinačnost
isto su što identitet, razlika i osnova [: razlog,
Grund, V. S.] . . . Pojedinačno ima značenje da je
koj specifikaciji, slična odnosu boga i čovjeka u Hegelovoj
filozofiji religije, zaoštrava zapravo pitanje o samom esse pri
kriveno razlikovanjem razina u sferi čovjeka, V. S] ...
Ljud
ska
bit [ili: biče, Wesen, V. S.] prirode tek je tu za
društve
nog
čovjeka; jer je tek ovdje [to jest u „društvu", V. S.]
ona [to jest priroda, V. S.] za njega tu kao veza (Band) s
čovjekom
[samim, Marx kaže: mit dem Menschen, V. S.],
kao njegov tubitak za drugoga i drugog za njega, kao i kao
životni element ljudske zbilje, tek ovdje je ona tu kao
osnova
(Grundlage) njegovog vlastitog ljudskog tubitka. Tek ovdje je
njemu njjegov prirodni tubitak postao njegov
ljudski
tubitak
te priroda za njega postala čovjekom (zum Menschen) [ovu
rečenicu prevelti smo prema Cotta-izd., str. 596, a ne prema
MEW Erganz., Erster T., gdje glasi: „Erst hier ist zum
sein natiirliches Dasein sein menschliches Dasein und die
Natur fiir ihn ihm Menschen geworden", V. S.]. Dakle, druš
tvo je dovršeno bitno jedinstvo (Wesenseinheit) čovjeka s
prirodom, istinska resurekcija [uskrsnuće, V. S.] prirode,
sprovedeni naturalizam čovjeka i sprovedeni humanizam
prirode" (1. c., str. 537—38).
133
