PRAKSA RADA KAO ZNANSTVENA POVIJEST
ski" ljudi i „ličnosti" samo „personifikacija". Stoga:
uvjerenje da je ukidanje kapitalističkog načina pro
izvodnje preduvjet potvrđivanja „zbiljskog života",
„rodne djelatnosti", „originalnog i slobodnog razvo
ja individuuma"50. Dakle,
nakon
ukidanja „otuđene"
socijalne sfere, „privatnog vlasništva", „produkcij
skih odnosa", „građanskog društva", „kapitala" itd.
— sve su to nazivi za „postojeći svijet" koji se u
ime svoje biti („razine razvoja i razvitka proizvod
nih snaga") ima u pojavi tako ukinuti da se poduda
raju bit i pojava itd. —
dolazi
revolucionarnom pro
mjenom (Veranđerung) „načina proizvodnje", kao
prikrivaj uče forme,
na vidjelo
materijalno— formal
no identičan „pozitivan zbiljski život", „rodna dje
latnost" čovjeka.
* *
*
Taj antropologijski horizont Marxove misli slu
ži priređivanju čovjeka za ulogu radnika—posredni
ka između bitka kao rada i bića kao uradaka. Su
protstavljanjem svijetu rada biva moguće u
središtu
njegova gibanja, u čovjeku
otvorenom
povijesnom
podrijetlu samog rada kao apsoluta,
pitanje slobode
koje, prije akcije i kontemplacije, nadmašuje svaku
tek „društvenu" soluciju.
Radi stavljanja biti rada
samog u pitanje iz i radi slobode koja prethodi sa-
50
Usporedi Deutsche Ideologie, MEW 3, str. 424; Ka
pital I, MEW 23, str. 92—93: „Družba (Verein) slobodnih
ljudi koji rade sa zajedničkim sredstvima za proizvodnju i
svoje mnoge individualne radne snage samosvjesno izdaju
kao jednu društvenu radnu snagu." — Pitanje je čega su tu
oni svjesni kao
svojeg
i
vlastitog
i u čemu se sastoji ta
vlas
titost?
„Društveni odnosi ljudi" postaju „providno jednos
tavni" kad se odstrane osamostaljeni odnosi kapitalističkog
načina produkcije i proizvodnja oslobođena političko-eko-
nomijskih određenja nastupi kao sjedinjavajuća i omogu-
ćavajuća moć „zajednice".
128
