BOG — PRIRODA — ČOVJEK
sebi,
to jest o apsolutnom radu koji je ontički neu
tralan.
Argumenti
Adorna
i
Habermasa
protiv rada kao
„apsoluta" nisu uvjerljivi jer jedan polemizira pro
tiv apsolutnog u smislu „nužnog zla", a drugi ističe
njegov otuđeni oblik, dok oba povlače historicistič-
ke „konsekvencije" iz vezanosti dijalektike rada uz
epohu, te iz toga zaključuju na njegovu nemoguć
nost kao „apsoluta”58. Kao da rad kao „apsolutan”
ne bi ujedno mogao biti povijestan? No, ta dimenzi
ja ostaje im strana, između ostalog, zbog prebrzog
apsolviranja „prve filozofije” , „ontologije” , za ra
čun „socijalne teorije" s filozofijskim konsekvenci-
jama („posljednja filozofija") (usporedi sva Adorno-
va teorijska djela, posebno Zur Metakritik der Er-
kenntnistheorie, Kohlhammer, Stuttgart 1956, str.
41. i slij., 49.)
Paradigmatički oblik tog rada, koji se očituje
kroz takozvano „industrijsko razdoblje” ali se na
njega ne svodi, jest
znanstveni rad, radna znanost
totalne metodičke predmetnosti predmeta, operativ
nosti operacija, raspoloživosti raspoloživog za sve i
svako (odnosno: svakog) koje (ili: koji) ikad nastupi
kao „subjekt” raspolaganja, a da to, u krugu apso
lutne raspoloživosti, nikad za sebe definitivno ne
može svojatati. Za takvu znanost nema ničeg što
bi se u svom iskonu (f i z i s) moglo oduprijeti kon
strukciji i spravljanju, što već uvijek ne bi bilo po
stavljeno i u toj
postavijenosti
uopće imalo svoje
postojanje (persistenciju) i sastoj, svoju trajnost i
58
Usporedi
Th
W.
Ađorno, Drei
Studien zu Hegel, ed.
Suhrkamp, Frankfurt a. M. 1963, str. 30—40, posebno 38:
„eine der Arbeit ledige Menschheit ware der Herrschaft
ledig“ , Herrschaft u smislu „Verabsolutierung des Klas-
enverhaltnisses”;
J
.
Habermas,
Theorie u. Praxis, Luchter-
hand, Neuwied, Berlin 1963, str. 319—320.
137
