BOG — PRIRODA — ČOVJEK
reći:
doista
jest.
Svi kriteriji odluka,
bilo koje vrste
i na bilo kojem području, „sektoru" bilo kakve dje
latnosti,
dobivaju svoju sigurnost
i
očevidnost,
svoju
„kritičnost",
iz proračunavanja koje odjelovljuje
providni proračun kroz sve što, već pro-računano ili
tek pro-računljivo, jest.
Znanost, ovako apsolutno, ne u materijalnom,
pa ni u određenom formalnom smislu, samoshvaće-
na, samopostavljena, nije nipošto ni teorijska, ali ni
samo praktička, ili čak praktično-primjenjiva, nego
je
jedinstvo do istovetnosti
teorije, prakse i poiesis,
koje zajedno nosi i u sebi sabire znanstvena vijest
i zapovijed, kazivajuća riječ kao informacija, namje
ra, odluka i povijest,
mito-logika,
koja nije ništa tek
„mitičko" i „mističko", „mitologijsko", — kojima je,
naprotiv, direktna suprotnost ako se s njima mjeri
po svojim „sadržajima".
Kad govorimo o „mito-logici", ne bismo htjeli
znanost tretirati kao nešto analogno faktički nasta-
lim mitovima, i obratno, — kako, čini se, jedino mo
že metafizičko mišljenje (filozofijsko ili specijalno
znanstveno) sebi približiti mit od Humea, Moritza,
Creuzera preko Hegela, Schellinga, Marxa do Durk-
heima, Levy-Bruhla, Ottoa, Kerenya, Eliadea, Gras-
sia i
Levi-Straussa
(usporedi, navlastito, Antropolo-
gie structurale, Flon, Pariš 1958; Le totemisme
aujourd'hui, Presses universitaires de France, Pariš
1962). Naslovom „mito-logika" htjeli bismo nazna
čiti, polazeći od m y t h o s - a kao izvornog i iskon
skog kazivanja i pokazivanja, implicitnu metafizičku
strukturu otvaranja svega što jest u njegovoj biti
(ili: bitku) s obzirom na
povijesnu mogućnost
kao
mjesto ( t o p o s) svih misli, čina i sačinjanja. Riječ
je, dakle, o „funkcionalnoj vrijednosti", o „ulozi"
koju ima temeljni znanstveni nacrt bića s obzirom
na njihovo samo u znanju i za njega dano, pruženo,
141
