PRAKSA RADA KAO ZNANSTVENA POVIJEST
tafizike. Izvorno iskustvo života, koje je u mladosti
i kasnije iskorišćavao protiv apstrakcija filozofije
refleksije (Kanta i Fichtea), može nas samo poučiti
da ono samo do svog prava dolazi
nakon
izvršenog
sistema, ne prije njega: filozofija rada, koju nosi
život baš kao i tehnologiku rada, ne može svesti ži
vot na svoju postavku, koliko god da ga unajmljuje
za svoje dovršenje i ispunjenje; ali samo ona je po
dobna da život istrgne iz okova sektorskog određe
nja jedne biologije, psihologije, filozofije prirode ili
metafizike života, koje bi ga, u ime „empirije" spe
cijalno znanstvenog istraživanja jednog predmetnog,
strukturalno-funkcionalnog kompleksa ili specij al~
nih, nemisaonih uvida jednog iracionalizma, izigrale
protiv njegove značajne obuhvatnosti; sabirajućeg
zbora koji čuva i, u podrijetlu prikriva, onto-theo-
-kosmo-antropo-logički značaj metafizike.
Mišljenje povijesnog života nezaobilazno pred-
-postavlja svijet znanstvenog rada, radne znanosti,
jer ga je već uvijek omogućilo kao što je iz-zazvano
njime u suvremenom odlučnom trenutku. Obrat svi
jeta je moguć samo iz njegova središta, ne iz oboda
koji hoće da korigira vrtnju „kruga". Kazivanje pri-
-goda života seže u srčiku realizirane metafizike ra
da, mito-logika kojeg nije posljednja moguća riječ.
Može li život preskočiti svoju epohalnu, raz-dobnu
sjenu u kojoj nestaje svijet, ili će se od nje odvratiti
tek kad ustreba življenje kao uskok u svoje svjetlo?
150
