PRAKSA RADA KAO ZNANSTVENA POVIJEST
poralnosti u smislu vječnosti48. Ovo pomirenje kor
ijeni se u „komunizmom” posredovanom nesmeta
nom razvoju proizvodnih snaga u sebi identičnog
rada s onu i ovu stranu njegove diobe, rada raščla
njenog samom svojom vrtnjom i gibanjem i radi
njih [u čemu je identitet dvaju „carstava” rada, ra
da kao „hrvanja (Ringen) s prirodom" i rada kao
„razvoja ljudskih snaga koje sebi važi kao samo-
svrha"? Da li, „istinsko carstvo slobode" izrasta na
„carstvu nužnosti" kao „svojoj bazi", ili je, napro
tiv, nužni rad uopće kao rad omogućen slobodom,
kao bazom bilo kakvog odnosa spram „prirode"?
I, o kakvoj i čijoj slobodi je tu riječ?].
Nietzscheovo „vječno vraćanje jednakog” i Mar-
xova slobodna djelatnost (izraz iz neprilike: „viša"
djelatnost, Grundrisse . . . 1. c., str. 599) koja je sama
sebi svrha razvoja (pa je, stoga, za čovjeka rad „pr
va životna potreba", Kritik des Gothaerprogramms,
MEW 19, str. 21) jesu postspekulativni, kritikom
metafizičke „onostranosti" posredovani
zahtjev da
se u
„
ovostranosti
”
uzdignutoj do čina prave
,
istin
ske zbilje odgovori na izazov metafizike
od njenog
pothvata da misli h e n p a n t a en k y k i o (He-
raklit) do Enciklopedije filozofijskih znanosti u ko
48
„Smrt se čini kao kruta pobjeda roda nad određenim
individuumom i kao da proturječi njihovom jedistvu; no od
ređeni individuum samo je
određeno biće
(ili bit, Wesen, V.
S.) roda, kao takovo smrtno" (MEW Erganz., Erster T.,
str. 539). „Smrt" nije puka gola gradića individuuma nego
strukturni momenat samog roda kao
jedinstva
roda i in
dividuuma, kao njihove
totalnosti.
Individuum je smrtni rod
rod je besmrtni individuum. Ovdje je smrt baš tako dija
lektički benigno i domestificirano shvaćena kao i na kraju
Filozofije prirode u Enciklopediji ...(§ § 375. i 376), samo što
se u H^gela smrt prirodnog, konačnog individuuma nad
vladava u'„ljudskom društvu" kao ukinutoj i sačuvanoj pri
rodi koja je postala „za čovjeka" u radu kao njegovom
„aktu samotvorenja [ili: samorađanja, Selbsterzeugung, V.
S.]" (1. c., str. 584).
126
