PRAKSA RADA KAO ZNANSTVENA POVIJEST
-zakonima, nego je
vađenje,
radnja
u kojoj tek jest
rad,
bivanje u kojem se rad održava tako da sebe
u svemu i sve u sebi obrađuje (stoga je pravi naslov
Marxove misli:
tehno-logija rada
kao samom bitku
primjerenog karaktera apsolutne zbilje). Ova obrad
ba je beskrajno utežno i rastežno zbivanje, obnav
ljanje koje je po-sebično („znano” , „svjesno”) po-
-imanje sebe. Rad45je takvo zbivanje u kojem se po
klapaju, podudaraju esencija i egzistencija; tek on
je, a ne Hegelov spekulativni pojam filozofije, rea
lizirani
pojam
, pojmljena
realnost.
45
Moglo bi se pitati: zašto ovako visoko, tj. samom
bitku u njegovoj otvorenosti, epohalnoj mogućnosti, pri
mjerenom karakteru smislene zbilje ostavljamo naslov „ra
da'', kad ovaj očigledno pokazuje svoje ontičko, ograničeno
empirijsko podrijetlo? Riječ „rad" (njemački Arbeit, opća
germanska riječ, mhd. ar(e)beit. ahd. ar(a)beiit, gotski ar-
bailos, staroengleski earfođe, staroislandski erfiđe — vje
rojatno tvorba spram glagola koji je iščezao na german
skom jezičnom području — ima značenje venvaist sein, ein
zu schwerer korperlicher Tatigkeit verdingtes Kind sein"
— osirotjeti, biti siroče unajmljeno za teško tjelesno činje
nje", usporedi G.
Wahrig
, Deutsches Worterbuch, Bertels-
mann, Giitersloh 1968, str. 429) dolazi od indoevr. o r b h o - s,
„osirotjeo, siromah", slavenskog robota, rabota, rad i rob
itd., te lima prizvuk „nedostojnog, trudnog, mučnog činje
nja". Pa i
Marx
u Njemačkoj ideologiji (1845/46) govori o
„ukidanju rada" (MEW 3, str. 77, D. Z. f. Ph., str. 1241)
a u Kapitalu III (u tekstu pisanom vjerojatno prije 1. iz
danja Kapitala I, 1867) može „carstvo slobode" zamislili
samo ,,s onu stranu" nužnosti materijalne produkcije
(MEW 25, str. 828), za koju slobodu je „osnovni pred
uvjet" „smanjenje radnog dana" (ibid.). Ipak zadržavamo
ovaj naslov da bismo naglasili, s jedne strane, momenat
autoriteta, discipline i moći, s druge strane, tegobu, trud,
muku, ne-volju, teškoću itd., dako u znanstvenom radu koji
nam važ/i kao paradigmatički, pa već i u razvijenom indus
trijskom radu, pogotovo automatiziranom itd., momenat
„tjelesnosti", bar direktno, nije više odlučujući. Rad nika
da ne može
za čovjeka
postati puka igra, iako o sebi i za
sebe upućuje na bitnu igru 1 sam sve utemeljujući kao te
melj stoji u otvorenosti bez temelja, te je zato takvo či
njenje kofe svoju svrhu’ ima u sebi samom.
122
