BOG — PRIRODA — ČOVJEK
Ovaj gubitak iz vida bitka kao rada — što nije
propust, nego se time baš priređuje svevlast i jedino
gospodstvo rada u njegovu svijetu — predodređuje
karakter, tip i verziju mišljenja u Marxovu djelu, a
time, dakako, i sva ona tumačenja i nerazumijeva
nja, nesporazume i promašaje kojima je djelo iz
vrgnuto, u prijatelja i neprijatelja.
Tako je moguće da se filozofijsko (metafizičko)
podrijetlo eminentne teme:
metafizika u obratu k
metafizičnosti same fizike
(u najširem smislu), me
tafizika kroz fiziku naskroz, kao i obratno:
k fizič-
nosti same metafizike
— po kojem su specijalne
znanosti u svojoj znanstvenosti i sama znanstveno
otkrivena „zbilja" (kao
jedinstvo
bitka, biti i poj
ma)36 legitimni nasljednici filozofije, — prikazuje
zultate, a ne polaženjem od neke instancije koja je ispod
njegove razine. Pri tom nam vodeća misao, nasuprot me
tafizici, mora biti razlikovanje bitka i najvišeg blića, a ne
njihovih konfuzija. Zadatak je u tome: naći put kojim ovo
esse izlazi iz formalnih i apstraktnih određenja, ne u smis
lu procesualnog poistovećivanja esse i ens, nego u smislu
otvaranja
vlastite
punine bitka.
36
Tu je odlučujuća razlika spram Hegela: Elemenat
jedinstva
nije
u pojmu kao istini bitka i biti (usporedi G.
W. F. Hegel.
Enzyklopadie... (1830) izd. Fr. Nicolin i O.
Poggeler, F. Meiiner, Hamburg 1959, § 159, str. 149). Marx
naprotiv, pojam — u skladu sa svojim shvaćanjem filozo
fije kao „teorijskog duha" nasuprot njegove „praktičke
energije, volje" kojom „istupa iz Amentova carstva sjena"
i „obraća se protiv svjetske, bez njega prisutne zbilje" —
razumije kao nešto samo „subjektivno", kasnije čak kao
„subjektivističko", samo ,,u glavi" i tako dalje, pa elemenat
jedinstva vidi u
zbilji
(Wirklichkeit), ne onoj bez „duha",
bez „filozofije", nego konkretno artikuliranoj zbilji
na koju
su,
[kao na razvijeno određenje biti (Wesen) u smislu „sa
mostalnosti" (usporedi gore citirani Marxov tekst, od kojeg
smo pošli, i Hegel, 1. c., § 158, str. 148), u svojoj „istini", to
jest za Marxa: u slaganju egzistencije i biti, posebne zbilje
i cjeline, vanjskog i unutrašnjeg itd., a ne u slaganju, kako
hoće Hegel, realiteta s pojmom, ako pod ovim na kraju va
lja razumjeti „filozofijski" pojam koji ipak
ostaje
u ele
8 PRAKSA
113
