PRAKSA RADA KAO ZNANSTVENA POVIJEST
vječno; apstraktivno, razumno reflektiranje, napro
tiv, koje stoji na gledištu „individuuma", a ne na
gledištu znanja, za Marxa je „pučka svijest" s nje
nom „predstavom" (Vorstellung) (ibid.) usmjerenom
naivno, prosječno, to jest samo na „zamjećivanje"
a ne mišljenje stvari.
Pa ako je kružno kretanje ono koje daje „vječ
nost", apstraktivno, individualno, fizičko, pojedinač
no, smrtno, konačno biće ima samo uvid u lošu
punktualnu beskonačnost linearnog „razvijanja", to
jest ponavljanja onoga što jest, nizanja uzroka do
prvog („Tko je uopće rodio (stvorio) prvog čovjeka
i prirodu?"), samo pitanje je, dakle, postavljeno ta
ko da smjera na uzrok van bića, te već kao pitanje
ukazuje na konačnost fizičke individualnosti. Umno
gledište koje se odnosi na povijesnu totalnost, na
cjelinu, ima svagda posla s „vječnošću" i ne može
sebi postaviti pitanje o jednom „transcendentnom
stvoritelju"21. Nasuprot takvom transcendentnom
stvoritelju", „umno mišljenje", znanje i uvid raspo
lažu „samostvaranjem", „samorađanjem" (genera-
tio aequivoca), te čitav proces zbivanja samostvara-
lačkog bića, a čovjek je navlastiti primjer takvog
bića, mosi karakter „božanstvenosti", ali prenesene
u imanenciju, ne u nešto transcendentno.
Pitanje o stvaranju prirode i čovjeka, — jedno
od teologijskih pitanja, kako ih Marx vidi, — znači
„apstrakciju od čovjeka i prirode" (ibid.).
U strogom smislu, za takvo apstraktivno pitanje,
ni čovjek ni priroda zapravo
nisu
, a doista
jest
samo
»stvaranje«, božji akt stvaranja koji nadilazi sve
stvoreno.
Marx je kritiku ovog teologijskog gledanja zapo
čeo insistiranjem na tome, da sama činjenica mi
21
Zato u Marxu sasvim neprimjerene interpretacije
u smislu historicizma i relativizma.
106
