BOG — PRIRODA — ČOVJEK
koja obrazovanje zemlje, bivanje zemlje prikazuje
kao proces, kao samotvorenje [ili: samorađanje,
Selbsterzeugung, V. S.]" (1. cil., str. 545). (Ovdje
je, uz ostalo, važno imati na pameti da za Marxa
pojam ,,procesa1nije mehanički, evolucionistički ili
postevolucionistički pojam. — Samo preko Hegela
može se, i ovdje, razumjeti Marx). Stoga Marx in
sistira na tome da se u bitnom odnosu „esencije''
i „egzistencije" temelji „bitak uslijed samog sebe"
samorođenog, samostvorenog bića. „Generatio ae-
quivoca je jedino praktično [što znači: moćno, zbilj
sko, istinito, V. S.]* opovrgavanje teorije stvaranja"
(ibid.) No, to zapravo nije pobijanje „teorije stvara
nja", nego prenošenje stvaranja izvana unutra:
u
stvoreno samo!
Jer, kao pravo razumijem „proces"
sve što jest („priroda", „čovjek") jest
stvaralačko
stvorenje
, to jest sebi zahvaljuje svoj tubitak, egzis-
tenciju. Pri tom, ovo „sebi" znači: svojoj biti, esen
ciji kao drugom konstitutivnom momentu bića.
(Odatle spomenuta značajna dvoznačnost!). Time se
pojam „boga", „stvoritelja" svega i „uzroka" sama
sebe, prenosi na sve što jest, pa ako je „priroda" u
pitanju onda je ona, s obzirom na svoje „samora
đanje" i „samotvorenje" spinozistički:
i
natura na-
turans
i
natura naturata.
Marx „prirodu" razumije u trostrukom smislu:
1. kao ono što je različito od čovjeka, 2. kao uni
verzum bića, i 3. u smislu „života" (bitka) prirode,
koji bitak prirode, kao i bitak čovjeka, kao i karak
terističnu objektivnost svega onog što je o čovjeku
nezavisno on onda označuje kao „rad" ili proizvod
„rada"* 16.
* Usp. 1. Ad. Feuerbach (druga teza) MEW 3, Dietz,
Berlin 1959, str. 5.
16
Iz redova Frankfurtske škole, inače vrlo strane
naturfilosofijskoj spekulaciji a la Blocli, dolazi ovakav in-
terpretativni tekst, baš s obzirom na „zrelog", „daleko
101
