BOG — PRIRODA — ČOVJEK
\a zatvorenog trajanja, lutanja u svim smjerovima,
bitne ne-istine, ne-bitka pod vidom svagda sebe nad-
mašujuće aktualnosti, — što je sve
Marx,
još u okvi
ru metafizike, iskusio i nazvao „otuđenošću". U toj
radikalnoj dimenziji nalazi se ono božansko i božan
stveno (to t h e i o n) mogućih i faktičkih historij
skih „bogova".
Ono što bismo htjeli našim promišljanjima nao
ko začudne veze „boga" i „rada" (koja se, religijski,
obično i prosječno razumije kao božja kazna čovje
ka radom ili, filozofijski, kao radno ukidanje boga
u njegovoj osebičnosti čovjekom, od
Feuerbacha
do
Schelera, D. H
.
Kerlera, Sarlrea
i drugih) jest, kako
rekosmo, izprepariranje jedne temeljne značajke u
biti rada.
Marx
nam važi kao
odlučujući mislilac ra
da9
(ali rada, ponajprije, u liku „konkretnog čovje
ka", a ne samog Rada i njegove povijesti; uopće je
dvoznačnost odnosa „čovjeka" i „rada", koja u teks
tualnim formulacijama varira između diferencije i
identiteta, karakteristična za prethodno antropolo-
gijski horizont Marxova obrata i ukidanja čitave me
tafizike kao njene realizacije). Mišlju i činom pripre
miti zadatak oslobađanja rada od zapreka za njego
vo puno, razvojno, nezadrživo funkcioniranje, izvrši
ti kritiku produkcijskih odnosa poimanjem unutraš
nje granice kapitalizma10to je zadatak koji
Marx
se
9
Marx
piše o
Ricardu
da s pravom hoće
produkciju
radi produkcije:
„Kad bi se htjelo ustvrditi, kako su to uči
nili sentimentalni protivnici Ricarda, da produkcija nije kao
takova svrha, zaboravilo bi se da produkcija radi produkcije
ne znači ništa nego razvoj ljudskih proizvodnih snaga, dak
le razvoj bogatstva ljudske prirode kao samosvrhu”
(K.
Marx,
Theorien iiber den Mehrwert, 2 Teil, MEW 26. 2, Dietz,
Berlin 1967, str. 111).
10 „Čim on (kapital, V. S.) počinje sam sebe osjećati
kao pregradu (Schranke) razvoja ..., pribjegava formama
koje su, time što, čini se, dovršavaju gospodstvo kapitala,
zauzdavanjem slobodne konkurencije ujedno najavljivači
93
