PRAKSA RADA KAO ZNANSTVENA POVIJEST
noj temi jedne specijalne metafizike (na primjer
u smislu
Wolffove
„Theologia naturalis"; racio
nalne teologije za razliku od racionalne kozmo
logije i psihologije) naspram takozvane general
ne (: ontologije), u eksplicitno metafizičkoj tra
diciji (inclusive: racionalizma). — Nije ovdje, ni
kako, riječ o „korekturi jedne theologiae crucis"
u smjeru „theologiae spiritus"2 koja se, kao na
svoj izvor, poziva na Ivanovo evanđelje i svoju sank
ciju nalazi u trećem članu ispovijedanja vjere, te
svoju intenciju ima, — na osnovi postkantovske,
spram stare teologije kritičke situacije, a nado-
vezujući na Holderlina i Hegela, — bilo u slaganju
nekako prosječno shvaćenih Logosa i Mitosa, bilo u
dijalektičkom odgovaranju prave ljudske stvari bož
joj. — Valja nam se ovde ograditi i od
Ldwithove
konfuzije konfesionalno-religioznog, teologij skog i
eksplicitno metafizičkog momenta, i njenih filozo-
fijsko-povijesnih konsekvencija3. To tim prije što bi
se ovi autori mogli shvatiti — naravno tek nakon
povlačenja jednostranih, „posljednjih" konsekvenci
ja — tako kao da ocrtavaju „razvojne tendencije" u
smjeru „ateizma" i „naturalizma" (u Feuerbacha i
Marxa), te bi stoga moralo ostati nerazumljivim sa
mo naše pitanje bitnog odnosa „rada" i „boga", koje
tematizira stvar Marxova mišljenja. — Moramo se
ovdje ograditi čak i od vanredno interesantnih, zaci
jelo instruktivnih pokušaja
W. Schulza:
jer i on sam,
— koji se u svojim radovima4trudi oko pokazivanja
2Usporedi
W. Brocker, H. Buhr,
Zur Theologie des
Geistes, G. Neske, Pfullingen 1960.
3Usporedi
K. Ldwith,
Vortrage und Abhandlungen, Zur
Kritik der Christlichen Uberlieferung, W. Kohlhammer, Stut
tgart, Berlin, Koln, Mainz 1966, naročito: str. 55;
K. Lowith,
Gott, Mensch und Welt in der Metaphysik von Descartes bis
zu Nietzsche, Vandenhoeck & Ruprecht, Gottingen 1967.
4Usporedi navlastito: W.
Schulz,
Die Vollendung des
Deutschen Idealismus in der Spatphilosophie Schellings,
88
