PRAKSA RADA KAO ZNANSTVENA POVIJEST
bivanje (das Werden) zemlje prikazuje kao proces,
kao samotvorenje l i l i
:
samorađanje, Selbsterzeug-
ung, s korjenom
ziuc
(h) u smislu: tvari, tvorenja i,
novije: rađanja (pravljenja) djece,
F. S.].
Generatio
aequivoca lsamorađanje
]
je jedino praktičko opovr-
gavanje teorije stvaranja. Lako je, doduše, sad reći
pojedinačnom individuumu što već Aristotel kaže: te
be su rodili tvoj otac i tvoja majka, dakle, u tebi je
parenje
[ združivanje (puteno) ,,obrođavanjen: Bega-
ttung, V.
S.]
dvoje ljudi, dakle rodni akt
[ akt roda:
Gattungsakt, V. S.] ljudi proizveo čovjeka. Vidiš,
dakle, da čovjek i fizički svoj tubitak zahvaljuje
čovjeku. Ne moraš, dakle, zadržati u oku samo
jed
nu,
stranu,
beskonačni
progres, po čemu dalje pitaš:
tko je rodio mog oca, tko njegovog djeda i tako
dalje? Moraš čvrsto držati i
kružno kretanje,
koje je
u onom progresu osjetilno zamjetljivo, po čemu
čovjek u rađanju lili: tvorenju: Zeugung, V.
S.]
opetuje sam sebe, dakle
čovjek
uvijek ostaje sub
jekt. No, odgovorit ćeš: dopuštam ti to kružno kre
tanje, pa dopusti ti meni progres koji me uvijek da
lje goni dok ne zapitam tko je uopće stvorio prvog
čovjeka i prirodu? Mogu li samo odgovoriti: tvoje
pitanje samo proizvod je apstrakcije. Pitaj se kako
dolaziš do log pitanja, pitaj se ne ishodi li tvoje pi
tanje s gledišta (Gesichtspunkt) na koje ne mogu
odgovoriti jer je krivo? Pitaj se egzistira li za umno
mišljenje (vernunftiges Denken) onaj progres kao
takav? Kad pitaš za stvaranje prirode i čovjeka, to
apstrahiraš, dakle, od čovjeka i prirode. Ti ih pos
tavljaš tako kao da
nisu
(als nicht seiend), a ipak
hoćeš da ti ih dokažem kao one koji jesu (als sei-
tanka” ili čak: „stvaranja", jer ona dobro obujmijuje misao
koja se u njoj odjelovljuje: obraz, slika (vid—ideja—uzor)
formalizirano: escencija prelazi u egzistenciju, ozbiljuje se,
aktualizira: baš to je, ontologijski gledano,
proces, samostva
ranje,
naravno: samo u metafizičkom imanentizmu (radi
kalno: u
Hegela).
96
