bog
— PRIRODA — ČOVJEK
novovjekovnog filozofijskog puta dijalektičkog sa-
moprevladavanja subjektivizma u njegovu dovrša
vanju [ne samo kao okončanju nego, nadasve,
punoj konačnosti (i ograničenosti)] te se zalaže
za „zajedništvo” (Miteinander) suprotstavljenog,
s onu stranu mogućnosti ukidanja i sačuvanja
pred-postavljenog (Aufhebung), — čini se da sub
jektivnost prebrzo rastvara u humanom, čak an-
tropologijskom (kojima su-određuje ono „drugo” :
boga, prirodu itd.) te tako gubi iz vida uniformira
nost, da: jedinost-istovetnost „boga” i „rada” , za
koju, supstancijalno-subjektivnu, nema mogućnosti
samookončavanja, nego joj, naprotiv, svagda pred
stoji nužnost samopostavljanja.
Naša studija, nasuprot navedenim pristupima,
htjela bi da bude prilog promišljanju jednog temelj
nog karaktera
rađa
kao otvorenosti
( a l e t h e i a )
svega što epohalno
jest, kao islinstvovanja
(a l et -
h e u e i n)
uradaka,
kao
povijesno
nama — ljudima
-
radnicima
—
naviještenog bitka bića.
No, ne bismo
htjeli da ova nastojanja budu rubricirana u školsku
tematiku jedne ontologije, već zato što svi karakteri
rada do kojih nam je stalo5mogu biti razmatrani
samo onda ako se oni, unutar horizonta
čitave
meta
fizike, dovedu u vezu sa svojim bitno-povijesnim
Kohlhammer, Stuttgart 1955, str. 297—306; nadalje:
W.
Schulz,
Der Gott der neuzeitlichen Metaphysik, 3. izd., G.
Neske, Pfullingen 1963; W.
Schulz
, Das Problem der apso-
luten Reflexion, V. Klostermann, Frankfurt a. M. 1963, pos.
str. 30.
5
Usporedi slijedeće naše priloge: V. S., O biti rada,
Kulturni radnik 8—10, Zgb., 1966 (u ovoj knjizi str. 7—39);
V. S.f
Marx-filozof razvoja produktivnih snaga, Gledišta,
6—7, Beograd 1967. i
V. S.,
Realizacija filozofije produktivnih
snaga, 1. c.,
V. S.f
„Stvaralaštvo" i „postvarenje” — O urgen-
tnosti radikalno-revolucionarnog mišljenja, Praxis 5—6, Zag
reb 1967 (u ovoj knjizi str. 60—84);
V. S.,
Delo in moč, Prob
lemi 65—6, Ljubljana 1968 (u ovoj knjizi str. 40—59);
V. S.,
Moć i čovječnost, Praxis 1—2, Zagreb 1970 (u ovoj knjizi str.
151—166).
89
