PRAKSA RADA KAO ZNANSTVENA POVIJEST
podrijetlom, koje omogućuje i raščlanjivanje svake
i svakakve metafizike.
O „bogu ' je u slijedećem riječ kao o implicit
nom strukturnom momentu svakog metafizičkog mi-
šljenja-djelovanja, bilo ono prisutno u predfilozofij-
skoj, predznanstvenoj ili pak znanstvenoj filozofij
skoj (eksplicitno metafizičkoj), umjetničkoj, religi
oznoj itd. „svijesti” i „sačinjanju” , bilo ono na dje
lu, u „praksi” , koja, u mediju takozvanog „realiteta” ,
koordinirano odgovara sadržajima takve „svijesti”
itd. Svi oblici ove „svijesti” , „sačiujanja” i „čina”
već sadrže teo-logijski karakter metafizičkog mišlje-
nja-djelovanja: „bog” i „božansko” objavljuje se u
takvim svakodnevnim „stanjima stvari” kao što su
„vrednosno” orijentiranje, preferiranje, snižavanje,
uzvisivanje, stupnjevanje po činu, pretendiranje na
autoritet, omalovažavanje, identificiranje s nečim ili
nekim, razlikovanje od . . ., atribuiranje „stvaralašt
va” itd. — ukratko: uspostavljanje horizontskih she
ma za unutarhorizontska „bića” , „data” , „stvari”
itd., koje sheme sve upućuju na „najviše” , „najreal
nije” (ono što doista jest) i tako dalje, biće, čak kad
(kao u izričitom ateizmu) negiraju tradicionalnu vjer
sku sadržinu zamijenjujući je drugačije određenim
najvišim bićem: (: „prirodom” , „materijom” , „čovje
kom” itd.) ili je nadomještaju, bar upotpunjuju „re
alnim” (na primjer „socijalnim” ) institucijama. Me
tafizička artikulacija bića
kao bića
i bića
u cjelini
(„najviše biće” , „priroda” , „čovjek” ), temeljeći se na
zatvorenosti
povijesnog podrijetla i mogućnosti u
jednokratno-jednoznačnu epohalnu verziju („svijet” )
zbog i radi svoje
uspostavijajuće usmjerenosti na
bi
ća u njihovoj stvarno-predmetno-znakovnoj
prisut
nosti,
čuva svoj teologijski karakter čak i onda kad
se, „prevladavajući se” , suzila do
opće
i
jednolične
funkcionalnosti svega, ukinula u
istovetnosti
jednog
te istog (bitak = bog = priroda = čovjek; i to u svim
90
