BOG — PRIRODA — ČOVJEK
biće iz esencije kojeg proizlazi da egzistira, a baš to
je, za Marxa, definicija „čovjeka”20. Stoga, obraćaju
ći se pojedinačnom „individuumu" i „njegovoj apst
rakciji" (deine Apstraktion, 1. c., str. 545), a na „sta
jalištu pojedinačnosti" moguć je samo apstraktivan
uvid ili linearan uvid u proces zbivanja — Marx
kaže ovako: „Moraš dakle, zadržati u oku ne samo
jednu
stranu, beskonačni progres . . . Moraš čvrsto
držati i
kružno kretanje
, koje je u onom progresu
osjetilno zamjetljivo, po čemu čovjek u rađanju
(Zeugung) sam sebe opetuje (wiederholt), dakle
čovjek
uvijek ostaje subjekt" (ibid.). Stoga, napro
tiv, apstraktivno gledište (Gesichtspunkt), za razliku
od totalnog gledanja, koje reprezentira lik „socija
lističkog čovjeka", pita: „tko je rodio prvog čovjeka,
i prirodu uopće", te je i samo „produkt apstrakci
je", to jest ostaje na gledištu „individuuma" („fizič
kog" a ne „povijesnog"). Zato Marxov savjet: „Na
pusti svoju apstrakciju . . ." (ibid.), pa otamo Mar-
xov facit: „Pitaj se egzistira li onaj progres kao ta
kav za umno mišljenje (verniinftiges Denken)?"
(ibid.), nasuprot apstraktivnom, razumskom mišlje
nju. To je još jedna distinkcija koja jasno pokazuje
hegelovsko podrijetlo Marxove ontologije: „Umno
mišljenje" odnosi se na proces kao kružno kretanje
koje u sebi sadrži „beskonačnost", koja beskonač
nost,
pozitivno
određena, jest „vječnost": cjelina je* i
20
Kako i kad je moguće da jedno „realno” biće, tradicio
nalno: zavisno od drugog (ens ab alio), dobije atribut „najre
alnijeg” osebičnog bića (ens a se)?
Ukidanje suprotnosti
dva
ju svjetova — „transcendentnog” i „imanentnog” , „stvara
lačkog” boga i čovjeka, pukog „stvorenja” , „pravog” svijeta
i „ovog ovdje” , „prividnog” itd., jest
temeljna crta
takozva
ne „realizacije” i „ukidanja” filozofije (metafizike). Reduk
cija „apsoluta” , na primjer, zbiva se tako da ono na što se
on reducira samo preuzima njegove kvalitete i atribute itd.
To se vrši u čitavoj posthegelovskoj filozofiji od Feuer-
bacha do Sartrea; najznačajniji reprezentanti te „redukci
je”
:Nietzsche
i
Marx.
105
