BOG — PRIRODA — ČOVJEK
šljenja stavlja u pitanje ovakav transcendentni akt
stvaranja („ . . . kad misliš i pitaš tvoja apstrakcija
od bitka prirode i čovjeka nema smisla", ibid.). Na
kraju novovjekovne metafizike, dakle, Marx radikali
zira u spekulativnoj sumnji, svojim odgovorom koji
izriče jedinstvo i istovetnost mišljenja i bitka te
za njih ne dozvoljava nikakvu transcendenciju, već
metodičkoj sumnji Descartesovoj implicitan, u njoj
prezentan stav da je
5
cogito ergo sum
kao ishodi
štem subjektivnosti subjekta zapravo nespojiva „ap
straktna" to jest transcendentna egzistencija božja.
„Socijalistički čovjek", to jest čovjek kaio „biće
roda" (Gattungswesen), a ne pojedinačan, apstrak
tan, zoologijski, fizički individuum kakav je on za
Marxa još uvijek u takozvanom „građanskom druš
tvu", ne znači ni jedinku ni zbir, nego je
concretum
u hegelovskom smislu, to jest jedinstvo posebnog,
pojedinačnog i općeg, pri čemu, međutim, pitanje
jedinstvenosti
tog jedinstva nije navlastito propita
no2.
To „biće roda"
svjesno
je (kao „theoretisch
und praktisch sinnliches Bewusstsein", 1. c., str.
546) da je biće roda, dakle, nije samo ono što ,,o se
bi" jest nego je i „za sebe", dakle: i supstancija i
subjekt (Hegel), ili feuerbachovski rečeno: „svijet u
2
To pitanje ostaje nepromišljeno i na problemskoj
razini Grundrisse ... (1857—58), Theorien iiber den Mehr*
vvert (1862—63), Kapitala (I, 1867), dijelom ranije (III sve
zak, 1864—65) dijelom kasnije (II svezak, 1870—78). Tamo
se, na primjer, javlja karakteristični singular: „društveni
individuum'' (Grundrisse, 1. c., str. 594) „cjelokupni radnik"
(Kapital I, MEW 23, Dietz, Berlin 1962, str. 531). Tu se
korijene mogući nesporazumi oko "prirode" takvog „sub
jekta" kakav je „radnička klasa", koje su bitne karakteris
tike „čovjeka" (?) u „asocijaciji neposrednih proizvođača"
itd. — Za „prirodu" Marxove tvorbe pojmova usporedi na
šu intervenciju „Za razumijevanje Marxovog pojma revo-
cije", Praxis 1—2, Zagreb 1969. (usp. ova knjiga, str. 82—84).
107
