PRAKSA RADA KAO ZNANSTVENA POVIJEST
du sadržaja itd., ali, u načelu, Marx i Engels prizna
ju da je njihovo vlastito stajalište i gledište kon
kretna konsekvencija njegovog. Drugačije to i ne
može biti uz dominantni „posebnoznanstveni", na
vlastito: društvenoznanstveni horizont unutar kojeg
se pojavljuje za njih „društvo". Ovaj horizont, u
načelu, ne prelazi temeljnu antrologijsku i huma
nističku (naravno: ne sentimentalističku) soluciju,
nego je naprotiv pretpostavlja.
Althusser*,
koji in
sistira na znanosti, poslije „Coupure" od 1845, u in
terpretaciji intencije Marxova djela, naravno, ni sam
ne vidi humanističko-novovjekovni horizont svojeg
„strukturalizma".
Da takvo „odbacivanje" filozofijske problemati
ke kao „spekulativne" za račun „empirijske", „po
zitivne" znanosti, koja pruža „konkretno", „zbilj
sko" itd., znači samo
potiskivanje
ali ne i apsolvira
nje metafizičke problematike u „realizaciji", svjedo
či onda obnova i korišćenje „racionalne jezgre" He-
gelove filozofije, a da Marxu nije jasna, pri tretma
nu „prikaza" (Darstellung) za razliku od „načina
istraživanja",
priroda
znanosti koja se prikazuje kao
„konstrukcija a priori"42. „Način prikazivanja" (Dar-
stellungsweise), koliko god se razlikovao od „načina
istraživanja" (Forschungsweise),
nije
nešto izvanj
sko spram „života tvari" (Leben des Stoffs) nego
se
smješta u samoj stvari
, što Marx još naglašava,
potencira u određenju razlike svoje „dijalektičke
metode" spram Hegelove. Kad govori o „koketira
nju" s Hegelu svojstvenim „načinom izražavanja"
bachova apstraktnog čovjeka dolazi se zbiljskim živim lju
dima samo kad se razmatraju kako rade u povijesti".
* Usp. Pour Marx, Maspero, Pariš 1966, str. 26—27,
passim 227—249, 257.
42
Usporedi Kapital I, Pogovor za 2. izd., MEW 23, str.
27, 28.
118
