spriječiti zla djela samo dotle, dok je mogućnost zata
jiti svoj čin odnosno prijetn ja kazne manja od koristi,
koji taj čin pruža ili obećaje. Bez moralne kontrole
nemoguće je spriječiti i to, da se sve posljedice go
spodarskih grijeha ili nespretnosti navaljuju na
druge, te se na njihov račun, i samo na njihov račun
— a to poštenim putem ne ide — ispravlja sudbina
(corriger la fo rtune!). Tečaj gospodarskoga života
prirodno donosi sa sobom, da neki poslovi ne uspije
vaju, da neka roba ne ide, pače i po zlu prodje; ničim
se ne da opravdati, da ovakova šteta i nepovoljni
tečaj naprosto padne na kupca, da mu se bez upozo
renja podu slabija ili loša roba, ili da se još i hvali. Mi
smo navikli tražiti od čovjeka, da nosi posljedice svo
jih čina, da u neku ruku priznaje fatum morala, koji
traži za svaki čin odmazdu. Zašto da taj fatum ne
vrijedi i n gospodarstvu? Ne mora li i gospodar, ako
zna dobiti i steći, jednako biti spreman izgubiti, te
nastalu štetu svoju sretnijim poslovima naknaditi. Mi
dolazimo eto do istoga posljetka kao i promatranjem
prvoga slučaja: granice slobodnome razmahu egoizma
postavljene su ondje, gdje gospodarski rad stavlja n
pogibelj čovječnost, gdje počinjeno djelo- znači po
vredu dostojnosti ljudske n sebi i u drugome. Korektiv
gospodarskih prilika ne leži samo u njihovoj unu traš
njoj konsekvenciji, kojom primjerice nesolidnost vodi
do neodrživih odnošaja, nego i n moralnim sposobno
stima. Do njih stoji i sigurnost trgovačkih i kreditnih
odnošaja. Značajno n tom pogledu uvjerenje, da su
gospodarski odnošaji bolje bili osigurani negda, dok
se posudjivalo na riječ ili na čestit brk nego danas,
kad se posudjuje na mjenicu i obveznicu; nikome ne
