Neopravdano je držati, da je u vlasništvu u z r o k
socijalnim nepriličnim odnosajima, nego je u upo
trebi njegovoj kao u upotrebi gospodarskih dobara
uopće njihov blagoslov ili njihovo prokletstvo. Sve
stoji do d u h a , koji provejava gospodarski rad. Gdje
tome radu ne manjka smisao društveni, i to ne samo
kao čuvstvo solidariteta širokih masa, nego kao lični
interes čovjekov za čovjeka n sebi i n drugome, u
živome čuvstvu socijalne odgovornosti i u ljubavi, što
vodi k intenzivnom provodjenju karitativnoga rada,
ne zadovoljavajući se samo s tim, da formalno zado
volji obveze ove vrsti ili da se uz često neznatni
razmjerni prinos otkupi od dužnosti ljubavi. Tko se
radeći oko svojega dobra otvoreno ili prikriveno pri-
držajući tek formu društvene naklonosti otme ovome
idealnom zahtjevu, tko n životnoj borbi svojoj n e
o s jje ć a, živo ne osjeća, da jest i da mora biti čo
vjek, taj će svagda ostati nametnik, koji vodi protiv
društva i protiv bližnjega manje ili više prikriveni
boj vrebajući, da ga zaskoči. Tko je pak onim duhom
prožet, ne će nikad biti toliko gospodar, da bi pri
tom prestao biti čovjek. Uvaženja vrijedne su Her-
barlove riječi: tečaj vremena ne ide mimo ljudsku
dušu, nego kroza nju, to jest ne ide kroz n ju ni kao
voda, što se oklizne niz stijene cijevi, nego kao struja
električna, što prolazi nutrinom bića, te o njem ovisi,
hoće li onu struju unaprijediti ili sprečavati.
Do čovjeka je, hoće li ga ona idealna struja za
hvatiti. 0 tom ovisi, hoće li n svim položajima
znati biti č o v j e k. N a se le pouzdanje u boljei
do d o b r i h g o s p o d a r a , koji će znati bij
b r i l j u d i .
