kav, razbire se i u riječima Lassalleovim: da bi naj
veći kulturn i čin bio, kad bi inicijativa u socijalnom
pitanju proizišla od imućnih, i kad bi nastupila kao
produkt prosvjete i ljubavi, a ne kao vrij enje mržnje
i divljega sankilotskoga bijesa. Doista: socijalno pi
tanje* ima pored gospodarske i svoju moralnu stranu,
te na njim nije interesiran samo g o s p o d a r nego
i č p v j e k.
III.
Samo ukratko nam se još osvrnuti na drugu
stranu našega pitanja: kako stoji gospodarski život
prema etičkome. Da u gospodarskom životu prednjače
egoistično-utilitaristički motivi, to je očito, ali se po
kazalo, kad bi oni jedini upravljali život, da bi to do
velo do kobnih posljedica. Poznato je naime, da ego
izam, s kojim se prirodno druži utilitarizam, kako je
to s više strana već istaknuto, potiče radnu sposob
nost, budi samosvijest i vodi k jednom e n e r g i č
n o m d j o l o v n o m načinu života; ali nije manje
poznato ni to, da on rađja vrline samo formalnoga
karaktera, kao što su snaga volje, odlučnost, od
važnost i dr., koje postaju pravo vrijedne tek po tom,
ako ih zadahne idealni duh. Što će naime i jaka volja,
odlučnost i ustrajnost, ako se kreće n zlu? Ili od
važnost, ako se pokazuje u opačini i zločinstvu? I
ekonomska borba, ako se stavi s a m o na egoistično-
utilitarističko stanovište, a ne prođje njom i duh čo
vječnosti, zadobiva strašan izgled, koji ne rijetko
nadmašuje i strahote prirodne borbe za opstanak-
