Gdje gospodarskoj borbi manjka ovaj pogled na viši
cilj, kojemu je borba za blagostanje samo sredstvo,
da se do onoga cilja uspješnije prodre, gdje gospo
darska težnja ispuni sav sadržaj života i preko sebe
ne vidi nikakova cilja, tamo ona prirodno dolazi na
granicu ne-čovječnosti u pravom smislu ove riječi.
Naprotiv ako gospodarsku težnju provejava idealni
duh, ako se kroz nju svagda probija želja dohvatiti
pravi smisao ljudskoga života i ispuniti život čovjeka
dostojnim sadržajem, onda postaje i ekonomski rad
vježbalište čovječnosti, a borba za blagostanje prelazi
u borbu za ljudski život, egoistična borba za održa
njem prelazi u nastojanje, svojemu »ja« podati što
dostojniji sadržaj. Kraj takova duha postaje rad bla
goslov za čovjeka. Lijepo je to istakao C a r l y l e ;
po njemu ne stoji vrijednost sve naše borbe s priro
dom toliko do toga, da prirodu predobijemo, koliko
da boreći se s njome sebe razvijemo. Na radu se čo
vjek razvija i najveća je nesreća za nj, ako ne može
da radi, te je tako nesposoban postići svoje ođre-
djenje, to jest, postati čovjekom. Čovjek se usavršuje
radom. Smradne močvare se uklanjaju njime, a na
njihovo mjesto dolaze lijepe žitne poljane i ponositi
gradovi, ali u isto vrijeme prestaje i čovjek biti
močvarom i nezdravom pustinjom, nego prošavši
vatrom rada postaje čovjek. Blagoslovljeni žar rada
je kao oganj, što čisti, te se u njem troši sav otrov,
a smradne pare postaju sjajnim plamenom. Tako
Oarlyle; i s pravom, jer po radu, ako je prožet ideal
nim žarom čovječnosti, postaje č o v j e k bogat —
njegovo se biće obogaćuje i oplemenjuje, o n raste
u vrijednosti i upravo se može reći: nije bijedan, tko
