dići ga na stupanj ljudske dostojnosti. Ta želja, da
budu ljudi, pokazuje, da je u njih »čovjeka« više nego
u mnogih dobrotvornih diletanta ili umjetničkih ama
tera, koji ne rade iz osjećaja jedne potrebe hiti čo -
v j e k o m nego iz taštine, društvena obzira i si.
Zahtjev je naš, da svak bude u svojem zvanju čovjek,
a bude li to, onda će to samo po sebi dovesti do prave
ravnoteže izmedju životnoga zanimanja i svih ostalih
strana ljudske prirode, napose u gospodarstvu do
izravnanja ekonomskih i etičkih zahtjeva. Ne bude li
to, nužno će se život nagnuti na jednu stranu, i ova
će se nerazmjerno razviti (to se zove hipertrofija),
dok će ostale ostati ne potpuno razvite. Tako se može
govoriti i o h i p e r t r o f i j i gospodarske naravi u
čovjeka, ako naime gospodarska težnja tolikoi nad
vlada ostala nastojanja, te ona ne dolaze do izražaja
uopće i bar ne pravo.
Ako je život umjeca, kojom se u raznom zani
manju i ostvarivanju raznih interesa održaje ravno
vjesje svih strana ljudske prirode, ako je on umjeća,
kojom se u svim prilikama održaje čovječnost i čuva
đostojnost ljudska, što je razumljivije, nego da se ta
kova umjeća ne dadu odrediti posebnim propisima i
što je očitije, nego da u njoj m n o g o stoji i do tan
koćutna osjećaja, takta i obazrivosti. Stoga su i veliki
majstori etike sav životni rad ponajviše nastojali sta
viti pod jedan vrhovni princip, prepuštajući pojedi
nom slučaju, da odredi način i mjeru njegove pro
vedbe, a gotovo najopćenitiji bit će onaj, što je bio
uklesan na ulazu u delfijski hram, te je glasio: spo
znaj sebe, to jest, spoznaj, kakav si život dužan kao
čovjek sprovoditi. Tome odgovara i Pindarova riječ:
