koja na pr. u Hobbesa zastupa imperijalizam vlasti,
odgovara u gospodarstvu teorija merkantilnoga su
stava. Kod Lockea, Spipoze i dr., koji manje ili više
nastavljaju misli H. Grotiusa, postavlja se volja gra-
djana kao osnovni princip države; ova se izvodi iz
u g o v o r a pojedinaca, koji sebe smatraju svrhom
države, a ne državu svojom svrhom. Tome stezanju
državne vlasti na mjeru, po kojoj država samo izvr-
šuje, što gradjani hoće, odgovara onda i narodno-
gospodarska struja osnovana na širokoj bazi i n d i
v i d u a l n e s l o b o d e , izražena u nauci: laisser
faire, laisser passer. Interes države bit će najbolje
zaštićen, ako se zaštiti interes pojedinaca, a njemu sa
mome neka se puste slobodne ruke ; dobro shvaćeni
individualni interes, t. j. valjana upotreba nagona za
samoodržanjem, vodit će ga već ne samo do naj
ugodnijega života, nego će stvoriti i zajedničku do
brobit u najvećoj mjeri.
Značajno je za ovo naučanje, da ono — koliko
se god trudi narodnogospodarski život izgraditi na
principu osobnoga interesa — ne propušta naglasiti,
kako gospodarsko djelovanje vodi k istome ciljn kao
i ćudoredni zahtjev ljubavi k bližnjemu: prirodni
princip samodržanja i na njem osnovani egoizam već
je — tako nas uvjerava A. Smith — unaprijed pri-
lagodjen moralnome zahtjevu; nastojanje oko vla
stite sreće dovodi prirodno i samo po sebi do sreće
drugih. Izmedju etike i nacionalne ekonomije za
pravo nema — spora. Misao o ovakoj prirodnoj ako
modaciji (prilagodjenju) egoizma na altruizam ne hi
bila nemoguća, kad bi se mogla pretpostaviti jednaka
gospodarska narav. Kad bi svi ljudi jednako zauzeti
