bili za svoju dobrobit, jednako je dobro poznavali, n
istoj mjeri za njom težili i jednako sposobni bili, da
je oživotvore, onda bi se dalo vjerovati, da će se ova-
kova individualnoegoistična nastojanja sastaviti u
rezultantu društvenoga ravnovjesja što veće sreće
svili. Ostalo bi doduše još uvijek neriješeno pitanje,
ne bi li sporedni efeti, koji izvan naših namjera leže i
koji se njima kao' kobold pridružuju, onu ravnotežu
smetali. No i bez obzira na to, iskustvo je pokazalo
neosnovanost onoga pouzdanja u prirodnu akomoda
ciju egoizma na altruizam, u prirodno izravnanje na
rodnoga gospodarstva i etike. U t. zv. manchesterskoj
školi je načelo laisser faire urodilo bezobzirnim
egoizmom i još jačim pritiskom gospodarski jačih na
slabije, te opreke izmedju kapitala i rada tako zao
štrilo, da je odnošaj gospodarskih prilika i moralnoga
stanja postao nepovoljniji no ikada. Iskustvo manche-
sterske škole jedva opravdava i nadu, da će se ovaj
odnošaj prirodnom evolucijom gospodarstva promije
niti. Ne će li ipak trebati pozvati u pomoć utjecaj
države, pomoć društva, da trijezno i namjerice, a
prema zahtjevima pravednosti i n ime čovječnosti ko
rigira, koliko je moguće, tečaj gospodarske meha
nike? Ne će li se morati tražiti bolja sveza izmedju
gospodarskih motiva i moralnih ciljeva, hoće li soci
jalna reforma — koja upravo znači izravnanje go
spodarskih odnošaja i ćudorednih ljudskih zahtjeva —
proizići iz samih gospodarskih prilika ili će za ostva
renje njezino bit: potrebna suradnja etičkih faktora.
Jedrom riječi: je li socijalno pitanje jedno čisto go-
s
p o d a r s k o ili je povrh toga i jedno e t i č k o pi
tanje.
