vjeka, da se veže s najvišim interesima karaktera i da
na mjesto pustoga nastojanja oko dobiti postavi
č a s t r a d a . Tome se zahtjevu ne može oteti ni go
spodarski rad, a mimogred budi spomenuto, da to
vrijedi i za zvanične poslove, u kojima je ne rijetko
naći ono, što se zove z v a n i c n i m m a t e r i j a
l i z m o m . To biva svuda ondje, gdje zvanje postaje
samo vrelo prihoda, gdje čovjek živi samo od zvanja^
a ne ujedno i z a zvanje. Svuda pak gdje je rad na
dahnut duhom čovječnosti, tamo čovjek ne živi samo
od drugih, nego i za druge, jer ne stoji samo u službi
svojega »ja« nego i u službi čovječnosti. S tim je u
svezi i drugo ograničenje egoistične težnje s obzirom
na p r a v a c rada. Kaže se, da čovjek sve radi iz svo
jega interesa. Ima li to značiti, da čovjek ne može ra
diti nešto, na čem nije interesirao, onda je to ispravno;
ali to još ne znači, da se sve mora podrediti ograni
čenom i n t e r e s u p o j e d i n č e v u . Mi ne odo
bravamo, ako tko sav svijet steže na ograničeni krug
svojega pogleda, već obrnuto tražimo, da pogled svoj
proširi po mogućnosti preko cijeloga svijeta; jednako
ne možemo odobriti, da se svi interesi stežu na po
trebe svojega »ja«, nego tražimo, da se potrebe toga
»ja« p r o š i r e do općeno ljudskih interesa. Gdje se
to zbude, tamo svaki rad, pa bio ne znam kako sitan
i jednostran, postaje r a d o ni s a v j e s t i , budući da,
se rješava samoživske izolacije i prelazi u zadružnu
odgovornost. I zadovoljenje gospodarskih interesa
stavlja se onda u odnos k općenim interesima čovjeka
i društva, i dobiva posvećenje svoje po kulturnim ci
ljevima, prema kojima gleda, ako je zadahnut duhom
čovječnosti. Želja, da bi sav gospodarski rad bio ta-
