radi, nogo tko ne radi, a još je bijedniji, tko oko sebe
sakuplja imetak, ali sebe, svoju čovječnost nije ni
kako obogatio. Na to je očito pomišljao Klement
Aleksanđrijski, kad upozoruje, kuda vodi gospo
darska težnja, ako- se s njom ne združi težnja za ideal
nim zvanjem ljudskim (bez obzira na to, kako se ono
odredjuje), pa veli, da se može dogoditi, te će konj ili
zemljište ili posudje nečije vrijediti petnaest; talenata,
a on sam jedva će biti vrijedan tri obola.
Klement u Aleksandrijskom bio je pred očima
samo bogataš, koji kraj svega imutka svojega ostaje
siromašan kao čovjek, ali on kao da ne vidi jednaku
pogibelj, u sirotinji, što se kini i muči radom. Od borbo
za goli život ne smaže ona vremena, da odahne, da
se na čas osvrne na se, — poput čovjeka u životnoj
opasnosti, koji nema kad, da gleda, kakav je i kako
radi, već svu pažnju svraća samo' na to, da si život
spasi. Moraliste su često podcjenjivali važnost gospo
darskih prilika za nastanak i održanje idealne težnje
ljudske. Psihologija nas puti, da je rad n o r m a l n o
skopčan s čuvstvom ugode, ali mi znamo i to-, da ima
granica, gdje on postaje bolan, a to biva ondje, gdje
je po trošak energija uopće ili u izvjesnom pravcu
prekomjeran. A nijesu li prilike baš siromašnih vrsta
takove, te rad njihov nije potrošak nakupljenih sila
ili ušteđnje nego trošenje samoga kapitala? Ne iz
jeda li posao t. zv. nižih vrsta živo tijelo- njihovo?'
Koliko energije može tu da još preostane za neki du
ševni sadržaj, za neki viši smisao života, kad »želuđ-
čano pitanje« iscrpljuje više nego što dnevni prirast
odnosno naknada energija iznosi? Što> preostaje n ta
kovu radu od č o v j e k a ? Što dalje u tom pravcu
