Postani, što jesi, što znači, budi svagda i u svim p ri
likama što više čovjek, a slaže se s tim i Fichteov
zahtjev: ispuni svoju, naime ljudsku dužnost — izvrši
svoje odredjenje, svoj ljudski poziv. Smisao je kate
goričkoga imperativa, kako ga je sam Kant istumačio:
poštuj čovječnost u sebi i radi svagda tako, te ti čo
vječnost ova ni u tebi ni u drugima ne bude vrijedna
samo kao sredstvo, nego da ti bude sveta i kao cilj ži
vota. Ovakav pogled na cjelokupni život ljudski u
dva smjera vodi k ograničenju ekonomskoegoističnih
faktora. Ponajprije s obzirom na d u h r a d a . D ru
štveni život, a osobito u kulturnoj sferi, nužno traži
diobu rada; uslijed toga na svakoga čovjeka otpada
jedan dio, jedna vrst rada, te nastaju razlike u zvanju
i zanimanju. Okupiran poslom svojim pojedinac Čo
vjek lako bi postao jednostran, te bi se znao i izgubiti
u njem, ne nalazeći cilja preko njega. Da se pak to ne
dogodi, da čovjek ne postane stroj i samo oruđje (sred
stvo) društvenoga života, što se svakako ne tiče samo
»birokrata« nego i drugih zvanja, pa i gospodarskih,
potrebno je, da rad bude svagda rad cijeloga čovjeka.
To su u posljednje vrijeme naglasili Kerschensteiner,
Fo rster i đr. U svakom radu mora biti »duše«, ni u
običnom svagdanjem poslu ne smije manjkati duh
vječitoga nam i svima zajedničkoga poziva: b i t i
č o v j e k . Poznati crnački pedagog Booke Washing-
ton postavio je, kako F. W. Forster spominje, svojoj
školi parolu: Ne ćemo da ljude učinimo stolarima,
nego stolare ljudima, — a na drugom mjestu kaže:
Ne može svaki čovjek izvršiti nešto neobično, ali svaki
može obično vršiti u neobičnom duhu. Tim je kazano,
veli Forster, da rad treba da je nadahnut iz cijela čo
