od kojega bi prema načelima komunizma svakome
pripao njegov dio. Sve to nas ovdje ne zanima iz
ravno, već nam dostaje upozoriti na to, da gospodarski
odnošaj rada i zaslužbe ima svoju odlučnu važnost za
ćudoredni život, kojega posljednji cilj jest b i t i č o
v j e k o m i ž i v j e t i l j u d i s k i . Hoće li se do toga
doći ograničenjem t. zv. viška vrijednosti (Mehrwert)
putem progresivnoga poreza, poreza na baštine, p ri
bavljanjem državnoga posjeda, kojim se omogućuje i
državi aktivno utjecati na gospodarski tečaj i aktivno
raditi na polju socijalno-biologijske reforme — ili
će se to postići potpunom promjenom napose zemljiš
noga posjeda, podržavljenjem produktivnih sredstava,
sve to tak odjer nije neposredno važno za nas ovdjer
— uz jedan dakako uvjet. Ako se naime svim
tim reformama ne dokida svako p r i v a t n o v l a s
n i š t v o . Važnost privatnoga vlastništva za ćudo
redni život istaknuli su mnogi mislioci čas više čas-
manje, najodlučnije, rekao bih, F i c h t e, koji drži,
da je nerazdruživo vezana s njim s v a k a, pa i g r a-
d j a n s k a s l o b o d a . Od opravdanih razloga, koji
govore za pridržan je njegovo spomenuti nam je samo
dva tri. Teško će biti porečj, da lsvaki ima pravo
na plod svoga rada, a ni vlasništvo nije, kako Proud-
hon kaže, kradja, (la propriete e’est le vol) i ako
mnogi dolaze do nj, kao da su ga ukrali. Gdje je ono
plod rada, tamo se ne da otudjiti, jer je u njem sa
držan jedan život, sve njegove muke i borbe, napre
zanja i pregaranja. Jednako se ne da poreći, da vlas
ništvo utječe na ćudoredno djelovanje s jedne strane,
što podaje čovjeku izvanjsku samostalnost i neovisnost,
s druge strane što ga potiče na uzdržanje njegovo.
