uredio ga ne samo za najraznije životne potrepštine
nego i kao rakijašnicu. U tom je selu živio jedan si
romašni, ali radin i čestit seljak, koji je poštenim
radom svojim izdržavao obitelj svoju. Prolazeći
jednom rano u ju tru — bilo je studeno — kraj du
ćana, navrati se unutra, da se ogrije trgovčevom
špirom; jadnik nije ni slutio, da će ovu sklonost nje
govu, računajući sa slaboćom njegovom, egoistični
trgovac upotrebiti na njegovu propast. Sutradan hoće
da prođje mimo dućana, a trgovac ga pita, ne će li na
rakiju. Seljak se ispričava, da nema novaca, ali trgo
vac daje na vjeru. Kako i ne će poštenu čovjeku, ta
vratit će. Odsada je u rukama trgovčevim. Dug se
gomila, seljak ne smaže, da otplati, pa mora na jesen
dio prihoda za nji dati, slijedeće godine još teže
izlazi, a svršetak? Trgovac postaje gospodar sirotinje
njegove, a seljak njegov sluga. Nevidljivo dakako, ni-
kakovome državnom zakonu dosežno zlorabi trgo
vac slaboću onoga čovjeka na svoju korist. No pita
se: nema li egoističnoj težnji granica? Ne bi li se ona
morala povući bar ondje, gdje težnja za stjecanjem
postaje pohlepa za tudjim imetkom? Gdje prednost
spretna gospodara prelazi n nezasitno izrabljivanje
intelektualno' i gospodarski slabijega? gdje d o b a r
gospodar postaje z a o čovjek? Ne moraju li bar tu
zahvatiti etički motivi kao regulatori gospodarskih
sila ? Apsolutni egoizam, i ako je kao teorija logički
moguć, nije praktično provediv, kako je dobro istakao
Hoffding, jer nužno radija trajnu borbu — otvorenu
ili prekrivenu — sa društvom i protiv društva. S pra
vom je stoga rekao već F rid rik Veliki n jednom
pismu D ’Alembertu (1770.): što društvo zajedno drži,
