djela učitelji pozivaju učenike svojo da po ujima rade,
i ti tako radio, znaj, da si učitelj nesreće«.
Kako se nauka kršćanska prema tome pitanju
drži, vidi se najbolje po riječima: »Ne sabirajte sebi
blaga na zemlji, gdje moljac i rdja kvari, gdje lu
peži potkopavaju i kradu, nego sabirajte sebi blago
na neibu, gdje ni moljac ni rdja ne kvari i gdje lupežu
ne potkopavaju i ue kradu. J e r g d j e j e v a š e
b l a g o , o n d j e ć e b i t i i, s r c e v a š e . . . a nitko
ne može dva gospodara služiti, jer će ili na jednoga
mrziti, a drugoga ljubiti ili jednoga voljeti, a za dru-
goga ne mariti. Ne možete bogu služiti i mamoni«.
Kršćanstvo naime, budući da označuje carstvo svoje,
da nije od ovoga svijeta, principijelno se stavlja na
stajalište, tko živi ovome svijetu, da je umro za onaj
drugi, pa u prirodnoj težnji za zemaljskim dobrima
već unaprijed vidi pogibeljnu crtu, koja je kadra
odvratiti čovjeka od pravoga mu cilja, a što mu ko
risti, ako sakupi sve blago svijeta, a dušu izgubi? U
posljednjem redu značilo je to onda otkaz svemu na
stojanju u tvarnome svijetu. Mladiću, koji hoće da
bude savršen, preporučuje se, da rasproda sve svoje
i razdijeli siromasima, — a taji zahtjev još i kasnije
Jeronin postavlja osobito za svećenike: tonzura znači
eđreknuće od svega zemaljskoga; koji uju primi,
treba da se zadovolje s onoliko, koliko im je za uz
državanje života i za odjeću potrebno, a sve ostalo
treba da podijele is drugima nemajući svojega pri
vatnoga vlasništva. Isti Jeronim dopušta svjetovnja
cima, da se brinu oko zemaljskih dobara, i da ih po
sjeduju, ali opet samo toliko, koliko im za život treba.
Životna potreba je dakle mjera posjeda. Slično sudi
