miji š t e t a . Etički se rad jednako kao i ekonomski
može promatrati sa stanovišta razumnosti, te se može
reći: grijeh je moralna, šteta je gospodarska zaV
b lud a ; može se prosuđjivati prema dužnosti, te re ć i:
čovjek je dužan sebe usavršavati u moralnom po
gledu i unapredjivati svoje blagostanje, da tim što
više ojača i unaprijedi cjelinu, a jednako se sav mo
ralni i gospodarstveni rad može staviti pod gledište
koristi, ne samo osobne, nego i zajedničke, te se
može kao dobro djelovanje označivati ono, što po
»ekonomičkom« sastavu svojem, po najboljem ude-
šaju, redu i postojanosti osigurava život pojedinca i
život zajednice. Stoga ima kako u etici tako i u na
rodnom gospodarstvu dužnosti i norma, razumnih ob
zira i zahtjeva, u obima se traži neki razbor, red i
stega, neki mir duševni i prisutnost duba, ustrajnost
f:
i marljivost i druge sposobnosti, da se postigne od
red jeni cilj.
>S te se dakle strane ne bi mogla izmedju etič
koga i gospodarskoga životnoga upravljanja naći raz
lika. Pa ipak se drži, izmedju njih nema prava izmira,
i čovjek se upravo stavlja pred alternativu: ili — ili,
jer da nije moguće dva gospodara služiti, bogu i ma-
moni, ćudorednom idealu i blagostanju.
A zašto ? Ponajprije zato, jer se drži, da je duh
ćuodređnoga i gospodarskoga života jedan drugome
oprečan. Uzima se naime, da se osnovna crta ćudo
rednoga života nesebična požrtvovnost za drugoga,
ljubav za dobrobit drugoga ili kako Seneka veli:
alteri vivas oportet, si vis tibi vivere. U gospodar
skom životu naprotiv ne odlučuje obzir na drugoga
nego obzir na sebe. Gospodarsko djelovanje upravlja
