li su ljudi učinili od sposobnosti svojih. Sve ih — veli
— staviše u stjecanje novca, kao da je novac svrha
svega. To je eto utvrdilo etičku teoriju, da sreća i
spas država stoji u prvom redu do njihove m o r a l n e
s n a g e . .Na pogled oko sebe vidjenih prilika nije se
ta teorija mogla’spojiti s narodnogospodarskim nasto-
jenjem, koje označuje čovjeka kao biće željno bogat
stva. Eno, Sokrata, gdje naukom i životom propovi
jeda siromaštvo: nema slobode u carstvu materije;
jer tko se nz tvar veže, u njoj, će se izgubiti; težnja
za zemaljskim dobrima skučuje Čovjeka, siromaštvo
ga čini za njih bezbrižnim i tako slobodnim. Po
njemu i Diogen veli: Bogovi ništa ne potrebuju, a
čovjek hoteći sličan biti bogu treba malo. I odviše
je razumljivo, da je Sokrat ova teorija kod njegove
životne drugarice Ksantipe izazvala opravdano nego
dovanje; jer mjesto da u knći radi i privređjuje, mje
sto da se brine za obitelj, on je šetao po atenskom
trgu i vodio filozofijske razgovore s dokonim boga
tašima atenskim, koji sn lako mogli prezirno gledati
na gospodarski rad, kad su im stotine i tisuće robova
bili na ruku, da ih riješe briga za svagdašnji, obični
život. Ali kako slabo je i kod njih Sokrat uspio sa
svojom hvalom siromaštva, vidi se iz riječi jednoga
od njih, koji mu jednom prilikom reče: »Živiš, kako
ni rob ne bi ostao kraj takova života u svojega gos
podara. Jelo jedeš i piće piješ najgore i odijelo imaš
ne samo loše, nego isto zimi i ljeti, neobuven si i bez
gornje haljine. Novaca ne primaš, što veseli one, koji
ga stječu, a koji ga imadu, onima čini, da živu slo
bodnije i ugodnije. Budeš li pak, kako kod drugih'
