već i Klement Aleksandrijski. Što je preko one po
trebe, to drži za zajedničko' dobro? pa se mora k zajed
nici i privesti, najpače putem milostinje siromasima.
Vrijednost zemaljskih dobara sva je n njihovoj upo
trebi: ona su odredjena za to, da služe; tko se njima
služi pravo, njemu će služiti na spas, tko se njime ne-
pravo služi, pronaći će se kao sluga nepravde. Kraj ta
kovih se nazora ne može pravo ni misliti o kakovom in
tenzivnom narodnogospodarskom nastojanju: svakom
življem zamahu stavlja se nasuprot ideal siromaštva
ili se prema njemu okreće oštrica pogibelji bogatstva,
da se čovjek ne bi izgubio za onaj svijet. Crkveni oci
raspravljaju Često, smiju li se kršćani baviti trgo
vinom, pa neki ovo zanimanje naprosto zabranjuju,
neki izuzimaju od. njega samo svećenstvo dok se os
talom svijetu preporučuje, da ne traži bogatstva nad
»čestitu« dobit. Ka zlu glasu bili su osobito novčarski
poslovi: posudjivanje novca uz kamate prosto se dr
žalo lihvom, te se zabranjivalo kleru i svjetovnjicima,
i prepuštalo posve inovjercima, napofse Židovima,
Ovako teorija. Sam je život kao svuda tako i
ovdje odbio oštrine ovih misli, a crkva, koja je ne
prijatno stajala prema posjedu i imetku, s vremenom
je postala posjednicom imetka, povjerena joj u smislu
njezine nauke k a o z a j e d n i č k o g a d o b r a .
Ovdje nije mjesto, da se ispituje, je li se to dobro
svagda i privelo svojoj svrsi, toliko je stalno, da je
tim baš tako kao i svjetovnom vlasti papinskom čisto
duhovno nastojanje crkve bilo opterećeno z e m a l j
s k i m brigama, a crkva sama upletena u trzavice,
u svu ružnu borbu realnoga života tako, te se život
n njoj sve više udaljivao od evangjeoskoga duha. Tad
